Tužno je što kod nas postoje emisije muzičkog tipa u kojem anti- talenti i kvazi muzičari pokušavaju od dječice da stvore nove dive, i da zbog toga nastane toliki haos medju narodom da se staje u odbranu učesnika i žirija, šalju pisma i psovke kao da to sve samo po sebi nije osudjeno na propast.
Sve emisije ovog tipa rade se po stranim licencama. I mnogo je smiješno kada vidite recimo da neka Emina i proslavljeni pop roker Kiki objašnjavaju djevojčici od petnaestak godina kako da pjeva, i žasto ispada iz rijalitija. Da ne govorimo o posledicama po to mlado i još neizgradjeno biće. Pored toga još su mi čudniji ljudi koji su završili akademije, koji su multi-instrumentalisti i koji se prijavljuju tu da se ostvare u tome što im je životni poziv.
Pa na šta su spale te akademije, kada je bitnije da se pojaviš u rijalitiju i da pokušaš da se „probiješ” i da zaradiš neke pare nego da sviraš u filharmoniji i big bendovima?
Drugo kakvi to mozgovi studiraju i završavaju te akademije kada je bitnije otpjevati zahtjevnu pjesmu koja je postala zahtjevna jer je neki tamo anti- talenat rekao da ta odredjena pjesma jeste vrhunac muzičkog stvaralaštva, na kojoj se plače, rone suze itd. Namješteno ili ne. Suzan Bojl, žena „iz naroda”, dodje, oduševi svijet, priča koja se guta i za koju mogu reći da je opravdana. Ja hoću da vjerujem da ima ljudi koji se ne vide i ne čuju, koji nemaju uslova da se bave umjetnošću, a koji nadmašuju postavljene norme.
Opet se vraćam na djevojčicu. Ljudima je skroz nezamislivo bilo kako jedna „renomirana” pjevačica i glumica svjetskog glasa može da izbaci wondergirl koja odlično pjeva. Mediji su to iskoristili i napravili showbiz rat. Oglasila se prvo majka djevojčice, zatim djevojčica, potom pjevačica i glumica, potom ostatak žirija i najzad auditorijum koji ima svoj stav. Slika djevojčice kako plače na sceni, i slika pjevačice i glumice koja napućenih usta i pogledom sažaljeva „žrtvu” je dovoljan ne samo da isključite televiziju, nego da vam se u trenutku prevrne želudac. Zanimljivo je to što se žiriju daju epiteti mentora, učitelja, muza što stvarno prevazilazi granice ukusa.
Da sklopimo mozaik žirija, vrhunac ćemo naći u učešću na Eurosongu, a znamo da je Eurosong zadnja rupa na svirali svjetske muzičke scene, i da nema učesnika iz bivše Juge i Istočnog bloka vjerovatno bi bila davno ugašena. Da ne pričamo da zemlje koje drže do svog muzičkog renomea ili ne šalju svoje učesnike, ili ne prate taj spektakl. Talenti i multitalenti su svuda oko nas, ali zbog ovih emisija i monopola pojedinih tv kuća da prikazuju to, i nemogućnosti kulturnih institucija i akademija da finansiraju svoj kadar, dolazimo u situaciju da gledamo tužne maloljetnike koji se guše u suzama i kojima se ruši svijet samo zato što nijesu zadovoljili muzički ukus cijenjenih mentora.
ĐorđepunX