Sredina poslednje decenije prošlog milenijuma. Fino ljetnje veče. Mjesto događanja: jedina „slobodna” gradska zona u kojoj “Orbital” nije bilo novo pakovanje starih žvaka, “Saxon” neki novi medikament, a gdje su majice Mejdena, Metallice i Nirvane pokazivale ne sektaše i sataniste, već prilično sačuvan mozak srednjoškolske omladine. Naravno, čak i u toj slobodnoj zoni, SATIRIČARI (na jeziku mafijaša petlića, jednako kao i sataničar, valjda podžanr satanizma) su bili vrsta niža od svih nepodobnih naroda i nacija, a dobro smo utvrdili kakva je skala vrijednosti bila na snazi u tom periodu. Njihov omiljeni sport je bio istjerivanje đavola, najpogodnijom disciplinom ubijanjem boga u tebi. Gotovo da sam siguran da bi tih godina pored napaljene generacije budućih mangaša bolje prošao gej, nego recimo hevi metal prajd (ili kako ga jedan Kneletov izdanak nazva „hervju” metal). U glavama lokalnih bukadžija uvijek željnih batinanja dugokosih (ali ne onih sa hrišćanskom dugom kosom. Da ne bi bilo frke s Bogom, često su uljudno znali upitati da li je u pitanju hrišćanski ili rokerski perčin) scenario se znao. Priđu, zatraže da se ošišaš da te ne bi šišali, ako odbrusiš – lešenje, ako ne odbrusiš – tabanje. Vaspitno.
This story is based on actual event:
Momak (jedan od najokorelijih fanova Mejdena, danas poznati privatnik) i cura (danas javna ličnost) sjede na parapetu rokerskog okupljališta. Prilazi im grupa nasmijanih, na jedinicu ošišanih, raširenih momaka spremnih za partiju gaženja.
Manga: „Šta je čupavi? Kaćemo se šišati? A kjume?”
Momak: „Oću kjume, nego nijesam pri parama sad.”
Manga (zbunjen): „Śutra da si se ošišao! Je li jasno?!”
Momak: „Ali, sjutra je nedjelja. Evo u ponedjeljak ću.”
Manga (gleda u čopor, očima traži verbalnu pomoć, pa se potpuno pogubljen okreće djevojci): „I ti da si se ošišala!”
Vođa čopora (razvaljen od smijeha): „Ajde pušti ljude i ne provaljuj se više.”
I skoro dvadeset godina kasnije, ovakvo stanje je donekle na snazi. Možda opasnost za taj slobodnomisleći i različit dio društva nema više ovako brutalan fizički izražaj, ali je itekako prisutna. Ne treba onda da čudi aktuelna situacija da ovi naši prvo uspijevaju na strani pa tek u sopstvenom selu. Ili, iz drugog ugla, kako gospodin Marko Šelić prenese u jednom od predgovora omiljenog mu stripa, riječi stripadžije i filmadžije Alekse Gajića: „Ovde postoji jedna divna grupa ljudi, iznad desnice i levice, iznad Zvezde i Partizana, iznad crne hronike i Grand produkcije i zbog njih ovde vredi ostati, stvarati i praviti se da je sve u redu”. Tačno tako – praviti se da je sve u redu.
Iz one slobodne zone od prije dvije dekade sa početka priče osim uspješnih poslovnih ljudi, kakav je i naš Momak… izašla su i dva poznata glumca, nekoliko majstora pisane riječi, od koji makar dva regionalno poznata, priličan broj slikara i dizajnera i tri benda koja su uspjela doći do snimljenih albuma. Ko je čitao naše stranice, zna da je to još uvijek podvig vrijedan pažnje. U to ime, a malo off topic čestitke „Gomili nesklada” što su toliko „Različiti” uspjeli doći do svog materijala.
Problema i prepreka će uvijek biti. Ta neminovnost daje draž i vrijednost svemu onome što čovjek stvara. Sa druge strane, razvoj tehnologije pruža neke mogućnosti koje su prije deset godina bile naučna fantastika. Mora stoga čuditi što je kulturna produkcija još uvijek na dosta niskom nivou. Bez obzira na sve probleme na koje nailazi. Na kraju krajeva ovi današnji problemi ne biju. I ne šišaju!
G. D.