„Neću snimiti album jer je neisplativo”. Slušam prije neki dan gospođicu Ninu Žižić kako ispred TV kamera izgovara gore pomenutu rečenicu. I nije jedina koja ovo govori, nažalost.
Skoro svaki dan čujem kako poznate i manje poznate ličnosti istupaju sa istim mišljenjem i stavom. Mišljenja sam da je to pogrešan način da se posmatra problem. Jasnoće radi, gospođicu Žižić pominjem isključivo zato što je ona poslednja koju san čuo da govori o ovoj temi, i tekst se ne odnosi na nju, već na sve vas koji mislite da od muzike ne može da se zaradi i živi. Rekoh živi, ili barem da se zaradi dovoljno za ulaganje u instrumente, snimanje, video ili nešto drugo vezano za cijeli projekat, ne da se pliva u raskoši, jer rokenrol i raskoš danas slabo idu zajedno. Volio bih da se ovog puta fokusiram na samu reklamu i promociju u sopstvenoj režiji.
Dakle, pređimo na konkretno. Mnogo je razloga zašto jedna osoba ima ovakav negativan stav prema snimanju albuma. Špekulacije nas mogu povesti u pogrešnom smjeru, pa se držimo samo dvije, koje su vjerujem najrasprostranjenije – tehničko neznanje i nedovoljno povjerenje u svoje mogućnosti. Nema ništa loše u tome ako čovjek nije upoznat sa načinima komercijalizacije svoje muzike jer uvijek može da se nauči. Na svu sreću, danas primjera ima sasvim dovoljno za učenje a trošak je sveden na minimum. Ništa vam ne trebaju klasične škole i specijalizovana literatura. Praksa je majka svih nauka, a internet je odlična platforma za rad.
Drugo, nedovoljno povjerenje u sebe i svoje mogućnosti, je problem psihološke prirode koji iskustvo može da izmjeni. Sazrijevanje obično rješava ovaj problem, ali u mnogo slučajeva se vidi suprotno. Jedan od savjeta bi bio da pogledate sve uspješne primjere kojih je mnogo. Ako mogu oni, možete i vi. Zar ne?
Pogledajte primjer Pharrel Williams-a sa pjesmom „Happy”. Da li znate i jednu drugu pjesmu sa tog albuma? Da li znate kako se album uopšte i zove? Čovjek je objavio spotove za tu jednu pjesmu koji na kraju traju 24 časa, koja mu je donijela svjetsku popularnost i osigurala nastupe na svim mogućim binama, od istoka do zapada, od sjevera do juga. Naravno da je pjesma zarazna, ali za planetarni uspjeh je svakako zaslužna i ideja oko spotova, i kada je pokoreno tržište, album se prodao bez problema.
Pa onda pogledajte promocije albuma koje rade svi silni bendovi preko društvenih mreža kao facebook ili tweeter. Režirana reklamna kampanja benda Behemoth je odličan primjer. Bend je cirka tri mjeseca prije izlaska albuma počeo da bombarduju javnost sa informacijama, spotovima, intervjuima, svježim fotografijama benda, interesantnim detaljima sa albuma i iz života članova, pa sa samim albumom, pa onda dokumentarcem o bendu i albumu. Sve je bilo unaprijed planirano i organizovano i na kraju se sve svelo na koordinisanoj egzekuciji, koja nije kulminirala izlaskom albuma, niti je kulminirala turnejom, već će kulminirati (sada očiglednim) planetarnim uspjehom benda, albuma i turneje. Ne zaboravite činjenicu da Behemoth NISU jedan lagan i lako slušljiv pop bend.
Treći primjer su specijalizovani sajtovi koji se bave isključivo besplatnom promocijom bendova i albuma, o kojima smo već pisali, i koji su svakako prvi korak u samo reklami i promociji. Sve što vam treba je radna navika. Toliko je jednostavno.
Internet je donio bezbroj nevjerovatnih mogućnosti za samopromociju i besplatnu reklamu. Naravno, besplatna je samo donekle. Za uspjeh treba i nešto uložiti, ali ako se ima ideja, ako se ima talenta, i ako se prione na rad, mogućnost neuspjeha je svedena na minimalni nivo. Naravno, o realističnim očekivanjima ne treba mnogo pisati jer od prosjeka očekivati čuda je glupost a ne neukost. I pored svih ovih primjera, ako nemate dobar proizvod, ako nemate dobar album koji će na kraju da podrži svu reklamu, onda u stvari nemate ništa. To je razlika između realnih mogućnosti i maštarija.
Nikola Franquelli