Počelo je u Engleskoj 70-ih godina prošlog vijeka. Neki bi rekli da je krenulo još i ranije u Americi, samo što su Amerikanci uvijek njihovu muziku podvodili pod rock’n’roll, što i danas vrlo često rade. Te frakcije su se odmah razišle, ali su svaka za sebe te dvije struje bile udarna igla protiv čitavog sistema, političkog i društvenog prije svega. I kada bi se pogledalo današnje i pređašnje stanje čini se da nijedan društveno-socijalno i kulturološki pokret nije uzdrmao postojbine kapitalizma kao pank. On se do danas umnogome promijenio. Kao sam pokret i kao ideja paradoksalan je sam po sebi. Ipak jedan je od činilaca koji pronalaze uvijek ono svoje u svijetu korporacija, magnata, uslovljenosti života. Ljudi, poput pankera, koji nijesu spadali (i ne spadaju) u te tokove nazvani su outcast-ima i rejects-ima, što je i esencija pank pokreta. Postao je inspiracija za mnoge ljude koji žele da se bave umjetnošću, a samo prije 20-tak godina (pa i danas u nerazvijenim zemljama u koje spadamo valjda i mi) takve individue su nazivali brojnim pogrdnim imenima.
Vrlo je bitno da je pravi pank vrsta protestnog pisma, da je on poster koji bode oči. Ko u njemu prije svega traži muziku može se iznenaditi kada pronađe mnogo više. Tako možemo za pank reći da je prvi multimedijalni pravac. Zasnovan je prvenstveno na minimalizmu slike, tona, riječi… On zahvata gotovo sve grane društvenog bivstvovanja. Tako je u filmu veoma zastupljen još od pojave Sex Pistolsa (Great RNR Swindle). Primjera radi recimo da je veliki reditelj Jim Jarmush inspiraciju nalazio u muzici Ramonesa što i on sam potvrđuje u dokumentarcu „We’re outta here”. Zatim pomenimo Charlsa Bukowskog koga svi ljubitelji panka doživljavaju kao oličenje čovjeka iz naroda koji približava život ulice. U panku su i mnogi slikari nalazili inspiraciju, kao recimo Helen McCookerbook koja je stekla slavu crtajući kako ona kaže punk paints. Nezaobilazan je i Roy Lowry koji je radio omote za the Clash, a bio poznati slikar. Primjera je mnogo. Pank se razvio u nešto što niko nije zamišljao. Kao pokret ušao je u neke vrlo bitne sfere javnog života kako država pojedinačno tako svijeta uopšte. Jedna od ključnih stvari na kojima se zasniva antiglobalistički pokret je upravo pank. Zanimljivo je u kontekstu društvenog aktivizma pomenuti da je poznati škotski bend Oi Polloi još prije 15-tak godina snimio album koji je u potpunosti posvećen očuvanju životne sredine. Oko tog benda se pored antifašista okupila grupa ljudi koji se zalažu za očuvanje životne sredine, a to rade posredstvom pank bendova kao svojih glasnogovornika. Pank „udarnici” su raznovrsnih interesovanja, pa tako imamo struju bendova koji sviraju hard core sa religioznim tekstovima (hrišćanski hard core itd.), imamo bendove protiv religije Bad Religion, Exploited… Glavno odličje i oružje panka jeste već pomenuta minimalistička forma, pa tako po toj teoriji ne postoji čovjek koji sam po sebi svojim duhom ili radom ne može biti „umjetnik”. Pank između redova propagira ideju da niti jedan čovjek na svijetu ne može biti bolji od nekog drugog. Samim tim on se približio i hipi pokretu sa kojim pankeri baš i ne žele da imaju veze, jer smatraju da hipi poruka nije dovoljno direktna. Ili jednostavno da od nje nema koristi. Samo to što je kraljevskoj porodici još sedamdesetih prošlog vijeka u lice srezao šta bijesna omladina misli o njima dovoljno govori o direktnosti pank akcija. On je sazreo i istupio u ime svih onih koji potajno u sebi kriju isti taj bijes, ali ga drugačije ispoljavaju. Zaslužan je i za to što je ljudima dao mogućnosti da se izražavaju, da budu svoji i da kao takvi budu uvaženi kao pojedinci. Naravno, nije neophodno da budete panker i da spadate pod neku kategoriju. Pank je dao mogućnosti da bijes, maštu, ljubav i sve ono što je ljudsko dođe do izražaja i da kao takvo vrišti u lice ljudima koji nas u tome sputavaju. Pank nikada nije bio samo muzika i nikada nije bio samo pank, uvijek je bio više od toga i u tome je njegov najveći značaj.
ĐorđepunX