Malo je ljudi koji se sa punim legitimitetom mogu nazvati pionirima rokenrola. Scooty Moore je bio jedan od njih. Kao virtuozni gitarista na Elvisovim najranijim i najlegendarnijim snimcima, svojim sviranjem je napravio kičmu za ono što će Elvis raditi. Nije veliko čudo što je dan nakon njegove smrti u 84. godini, proglašen suosnivačem rokenrola. Zajedno sa Presleyem, basistom Bill Blackom i producentom Sam Phillipsom, Moore je promijenio tokove popularne muzike sredine pedesetih. Njegov rad je inspirisao najveće svjetske rok stvaraoce gotovo šest dekada.
Rođen je na farmi u malenom gradiću Gadsden u Tennesseeu 1931. kada je taj gradić imao jedva 200 stanovnika. Winfield Scott ‘Scotty’ Moore III bio je najmlađi od četvorice braće. Od osme godine, što porodica, što prijatelji su ga učili tajnama gitare, sve dok se 1948. nije prijavio u američku mornaricu. Iako nije imao dovoljan broj godina zakonom propisan za služenje vojske, otplovio je za Koreju i Kinu Biće otpušten 1952. Tokom ove četiri godine zainteresovao se za R&B i pop, a inspirisali su ga likovi poput Les Paula ili Chet Atkinsa čiju je sviračku tehniku jako volio.
Nakon odlaska iz mornarice, Moore se smjestio u Memphisu gdje je i formirao prvi bend. Bio je to hilbilly sekstet The Starlight Wranglers. Pored njega u grupi je svirao lokalni basista Bill Black. Tokom ovog perioda sklopiće se prijateljstvo i sa lokalnim producentom u usponu Sam Phillipsom iz Sun Recordsa. Dok je radio kao čistač šešira, kako bi popravio svoj budžet, na Dan nezavisnosti desiće mu se sudbinski susret.
„Završavao sam oko dva-tri popodne, i išao direktno u Sun. Ako Sam nije radio, išli bi u restoran Miss Taylor na kafu. Jednog dana, otišli smo upravo tamo. Sa nama je bila i Samova sekretarica Marion Keisker. Upravo je ona dovela Elvisa i preporučila ga Samu. Sam mi je predložio da poslušam tog momka i vidim vrijedi li. Marrion je došla sa papirom na kome je pisalo – Elvis Presley i njegov broj telefona. Znam da sam izgovorio: „Elvis Presley, pa kakvo je to ime, pobogu!” – prisjećao se istorijskog datuma u intervjuu za Guitarplayer 2014. Moore.
19-godišnji Elvis navratio je do Moorevog doma na zakazanu probu. Prisutan je bio i Black. Obučen u roze košulju i pantalone, sa za to vrijeme tipičnom pačji kljun frizurom i bijelim cipelama, Presley je sa momcima džemovao nekih par sati. Uprkos činjenici da mladi vokal nije znao osim par stihova većine isprobanih pjesama, Moore je rekao Phillipsu da misli da Elvis ima potencijal. Termin u Sun studiju je zakazan.
Sam nije želio cijeli Starlight Wranglers bend, već samo Moorea i Blacka. „U studio smo ušli oko šest i radili na stvarima tamo negdje do devet, pola deset”. No, kada je Elvis počeo da pjeva svoju verziju Arthur ‘Big Boy’ Crudupove pjesme ‘That’s All Right’iz 1946. Svi su znali da se nešto dešava.
“Vrata kontrolne sobe su bila napola otvorena. Elvis je počeo udarati gitaru, pomalo se glupirajući i pjevajući. Bill je uzeo bas i priključio mu se. Sam je provirio iz kontrolne sobe, znate to je bilo vrijeme kada nije bilo komunikacije između dvije prostorije, i rekao: “Šta to radite? To zvuči odlično, zašto ne nastavite?” Tako sam uzeo gitaru, prebirao po njoj par puta, i to je bilo to. To je bilo kako bi se danas reklo “kada se pakao otvorio”.
Pakao se zaista otvorio. Otvorili su ga Presleyev magnetični glas, Blackov slep bas i Mooreovi agresivni rifovi – oni koji se i danas recikliraju od strane gitarista svih žanrova. 1 minut 57 sekundi duga pjesma „Thats Allright” objavljena je za Sun Records samo pet nedjelja kasnije. Pratila ju je jednako frenetična „Blue Moon of Kentucky”. Obje numere su prikazale Moorevov besprekoran svirački dar. Lokalni radijski prezenter Dewey Phillips, prvi put je puštio ove trake sedmog jula 1954. Muzika je izazvala instant reakciju publike. Pjesma je u kratkom vremenskom intervalu puštena čak 14 puta. Kako se dobar glas širio, pjesma je zauzela četvrto mjesto lokalne top liste.
Uprkos izostanku nacionalnog uspjeha, ‘That’s All Right’ je dala Presleyu, Mooreu i Blacku mogućnost da sviraju lokalne koncerte i radio šoue. Serija nastupa na uticajnom country i western showu Louisiana Hayride pomogla je da se Presley preobrazi u nacionalnu „stvar”, a za godinu postaće svjetski fenomen. Moore i Black pratili su ga na svim ranim snimcima i živim nastupima. Presleyeve trake iz ovog perioda na kojima je svirao Moore su između ostalih: ‘Hound Dog’, ‘Jailhouse Rock’, ‘Baby Let’s Play House’, ‘Mystery Train’, ‘Hard-Headed Woman’ i ‘Blue Suede Shoes’.
Moore je postao poznatog kao „čovjek iza Čovjeka”. Brojne buduće muzičke zvijezde, ugledale su se na njega, radije nego na moćnog Elvisa. “Svi su se ugledali na Presleya” govorio je Keith Richards. “Ja sam želio biti Scotty.”
Moore – kao i Black, prestaće da sviraju sa „kraljem” 1957 usljed novčanih problema. Navodno, tokom 1956. Moore je zaradio svega 8,000 dolara, dok je Elvis postao milioner. Iako su se oba vratila u Elvisovu postavu do 1958, pjevač je regrutovan u vojsku, što je uslovilo novu pauzu u zajedničkom radu. Moore koji je svirao na preko 300 Elvisovih pjesama, postao je menadžer Sam Phillips Recording Service u Nashville-u 1964. Upravo te godine će objaviti solo ploču ‘The Guitar That Changed The World’ za Epic Records.
Kada je Presley napravio svoj kultni comeback 1968 na NBC TV, Moore je svirao u pratećem sastavu. Nešto prije toga preminuo je Bill Black. Iako je pozvan od strane Presleya na njegovu šestonedjeljnu turneju po Las vegasu, Moore je bio razapet između sviranja sa Elvisom i sopstvene karijere producenta.Odlučio je ostati u Nashville-u. NBC emisija je zadnji put da su dvije ikonične figure nastupile zajedno.
Tokom svoje studijske karijere, Moore je radio na Ringo Starrovom post-Beatles country albumu ‘Beaucoups Of Blues’. Osim njega radio je sa skoro svim važnim imenima svijeta muzike, kao što su: Carl Perkins, Dolly Parton, Johnny Cash, Jerry Lee Lewis.
Osamdesetih, njegovo ime je često slavljeno kao ime čovjeka koji je bio uzor mnogima. Tokom godina koje će uslijediti svi su se grabili za njegovo vrijeme, od Robert Planta do MTV zvijezda poput Justin Timberlakea. Rolling Stone ga je uvrstio u knjigu 100 Greatest Guitarists of all time, stavljajući ga na poziciju broj 29. O njegovom sviranju tih pedesetih godina, RS u knjizi piše: “njegovo sviranje je toliko moćno, da naprosto zaboravite da u bendu ne postoji bubanj “.
Nakon Blackove smrti 1965, otišao je Presley 1977 i dosta kasnije Phillips (2003.). Moore je tako ostao poslednja osoba koja je mogla svjedočiti događajima iz onog majušnog studija sa početka priče.
„Bio je i ljudska veličina. Osim toga što je bio jedan od najbioljih gitarista ikada bio je i jedan od najinventivnijih. Povrh toga, bio je divna osoba. Ne nalazite to često u muzičkom svijetu” rekao je njegov biograf James L. Dickerson povodom Mooreove smrti.
Scotty Moore umro je u svom domu u Nashvillu 28. juna.
(nme)