„Ja sam samo čovjek. Moje ime nije važno
Sasvim običan čovjek, moje ime nije važno
Ovo što pjevam moj je život.
Moj život, ništa lažno“.
Kada je ovaj CD side projekta izuzetnog Gorana Bareta koji je spakovao pod imenom Plaćenika stigao u etar 2001. godine iza njega je bilo lijepih i mučnih 30 godina karijere.
Od tinejdžerskih prapočetaka, pa niskog starta na etiketi Slušaj najglasnije koja i danas izgleda kao najprirodniji saradnik za ono o čemu je pjevao vinkovački bluzer do posljednjih snimaka koje su objavljivale velike diskografske kuće, a mase širom bivše zemlje jedva čekale da čuju, ostala je jedna konstanta. Sam Bare. A u njemu i sa njim nepatvorena istina, bol, sreća, ljubav… Pruženi slušaocu na tacni. Iz iskrenog srca.
Zato danas možemo reći da nas je napustila posljednja prava velika rok zvijezda ovih prostora. Upravo je zbog iskrenosti, kako u pjesmama, tako i u intervjuima i kontaktima njegova poezija i muzika toliko velika i upravo je zato u njoj armija slušalaca našla nešto svoje.
„Iza razuma leži moja sjena
Ali vjera nije izgubljena
Ja sam osmijeh, ja sam ptica
Ja sam lutak iskrivljenog lica
Dodirni me, učini me stvarnim“.
Prije Majki, 1980. godine osnovao je Duo debili sa prijateljem Marinom Pokrovcem sa kojim će nastaviti da radi i u prvoj fazi kultnog bluz rok sastava. Pokrovec će tragično nastradati 1989. samo dvije godine nakon debi albuma. Sa novom postavom Bare će snimiti album „Razum i bezumlje“.
Pjesma „Lutak iskrivljenog lica“ je nekako početkom devedesetih uspjela da doputuje do Crne Gore. Sirova, neizbalansirana energija i moć glavnog vokala su bili nešto nesvakidašnje. Već smo slušali slične bluz rok varijante domaćeg govornog područja, ali malo je koja nosila veću emociju od ove. Tih godina, zbog svega što se dešavalo do kaseta Majki (to je bio jedini nosač zvuka) se dolazilo jako teško. Ali one su stizale i preko granice. Jedna kompilacija stigla je i do Londona. Upravo o njoj govore Petar Janjatović dok prenosi riječi čuvenog Melody Makera koji je Majke prokomentarisao ovako: „Majke sviraju žestoki hard rok sa fank podlogom, ali su deset godina stariji od sličnih britanskih bendova, što je simptomatično za tamošnje prostore“.
A nakon prve faze Majki šok! „Mi nismo anđeli“ Srđana Dragojevića sa sve hitovima Ere Vampira, Uroša Đurića, Srđana Todorovića i jednog Bregovićevog covera je donio nešto drugačije.
„Ej Bubi nemoj da se nerviraš, šit je žurka“! Nakon ovih riječi Milene Pavlović kreće „Hajde da se drogiramo“. Hali Gali Halid je nesvakidašnje hrabra pojava toga doba. Ovaj film Hali će obilježiti i numerom „Ne pitaj me“, koja se nastavlja u „…zašto živim u kafani ja”. Naime, HGH je 1991 objavio prvo za Slušaj najglasnije objavio materijal sa šest pjesama. Osim pomenutih, “Mirela”, “Samo noćas da zaboravim tugu”… Poznati birtijsaški spektar emocija, ali nešto škripi.
U vremenu prije interneta i mobilnih razmišljali smo šta je uopšte značio taj album koji je kombinovao prljavi garažni bluz sa narodnjačkim pjevanjem kojim je jedan od najvećih bluz pjevača ovih prostora ovladao taman koliko treba da pjesme iz parodije ne pređu u ozbiljniju estradnu bolest. Ili pravac. Ova kaseta je u našim krugovima zavrijedila kultni status. Nažalost, često je bila i pogrešno protumačena. Bare je ovu priču kasnije komentarisao: „to je bila mješavina Sonic Youtha i Miroslava Ilića. Ili Kemala Malovčića“. Očigledno nafilovana rezigniranošću stanjem u ovom kutku svijeta u tom vremenu.
Iako su Majke i prije Galija bile gotove, svima je jasno bilo da će nova inkarnacija stići prije nego je javnost očekuje. Jer, tako je to sa umjetnicima ovog kalibra. Nakon par godina stigao je još jedan pogodak. „Vrijeme je da se krene“ nakon koje je došao i koncertni album. Opet nam je tu umjetnik i u naslovu, ali i svirkom objašnjavao da je njegova muzika u stvari „Život, uživo!“.
O novoj promjeni pisala je danas i popkulturna destinacija na društvenim mrežama Radioaktivni Komarac: „Nakon albuma „Vrijeme je da se krene”, grupa Majke konačno 1996. godine dobija slavu koju zaslužuje. Na albumu su sve pesme jednako dobre i sve ih je napisao Bare, a najemotivnija je pesma „Odvedi me”, koju je on posvetio svojoj pokojnoj supruzi Mirjani koja je preminula godinu pre toga i sa kojom ima sina. „Žalim najviše za ženom. Ja sam tad doživio nervni slom. Probudio sam se pored nje, ali ona nije spavala nego je bila mrtva kraj mene i to me je tako skršilo, ne zanima te niko više, najviše bi volio da te nema ”.
„Kako ostati dosljedan
kako postati slobodan
već sviće novi dan…“
Novi milenijum i novi kraj Majki. Bare kreće u solo avanturu sa albumom „Izgubljen i nađen“ objavljenim pod imenom Bare i Plaćenici. Na njemu se našla i pjesma sa početka teksta. Croatia Records će nakon ovog albuma objaviti još jedan materijal „Plaćenika“ pod nazivom „7“, ali i na neki način povratak starom zvuku na – albumu „Srce“ koji je potpisan kao Goran Bare i Majke. Na unutrašnjem omotu pored tekstova pjesama Bare će zapisati zahvalnicu: Madiju Votersu, Viliju Diksonu, Robertu Džonsonu, grupi The Stooges, Henku Vilijamsu, pank bendovima iz šezdesetih, Marku Bolanu i Otisu Redingu. I onda vam postane kristalno jasno kom sazvježđu pripada ovaj Vinkovčanin.
„Dosta mi je borbe sa mišlju
Da je sreća tamo gdje nisam ja
Da svakih sedam dana svaki
Tjedan isto vrijedan
Da ulicom lutam nošen
Sudbinom u nogama
I da je prokletstvo nešto
Sa čime ću se pomiriti ja.“
Iako „Srce“ nijesu bile Majke, album simboličnog naziva predstavio je novu fazu u razvoju najvažnijeg feniksa jugoslovenskog i postjugoslovenskog rokenrola. Vidjelo se koliko ima žara i emocija u njegovoj muzici i pričama, ali je malo ko bio spreman na ono što slijedi. Pet godina je trebalo da se spakuje novo izdanje. I to kakvo. Starom jatu vratio se jedan od najizražajnijijh garaž bluz gitarista ovih prostora Zoran Čalić i sa Baretom i ostalom ekipom skovao „Teške boje“. Nesumnjivo je da diskografija Gorana Bareta ima boljih i kompletnijih albuma i numera, ali će upravo ovaj skup pjesama napraviti iskorak ka široj publici.
Tada ga je upoznala i Crna Gora. Doduše na nesvakidašnji način. Ali, bilo bi besmisleno da je sve bilo drugačije. Odjednom rođeno, istovremeno interesovanje za njegov nastup u dva crnogorska grada na isti datum prevagnulo je u korist Kotora, u odnosu na Nikšić. „Super se osjećam svaki put kada gostujemo negdje prvi put i ne mogu dočekati da publici u Crnoj Gori pokažem šta znam, ko sam i odakle dolazim“, rekao je prije upoznavanja sa našom publikom iskusni roker. Dvadesetog jula 2012. godine arhiva našeg sajta bilježi prvi susret sa Baretom. „Goran Bare autor vanvremenskih hitova: „Odvedi me”, „Budi ponosan”, „Daj mi”, „Krvarim od dosade”, „Put ka sreći”, „Ja sam budućnost”, sada donosi pjesme sa novog albuma „Teške boje” u diskoteku Maximus u Kotoru. Cijena karte za koncert iznosi 6€“.
U Nikšić će svratiti četiri godine kasnije i odraditi jedan od najboljih nastupa na Lake festu te godine. Našoj redakciji je ostala urezana u pamćenje jedna rečenica. Nakon što je predstavio krv, suze i znoj iz različitih perioda karijere, a kako smo to već pomenuli i života, došao je red i na ultimativni hit koji je tada već bio ovjenčan brojnim Porinima, za koje sumnjamo da su mu puno značili. „Teške boje“ i trans u prvim redovima iskomentarisao je kratko: „Šta vi znate šta su teške boje“! Nije to bila uvreda. Više pouka ili očinska opomena tinejdžerima u prvim redovima.
U Crnoj Gori će zadnji put nastupiti ove godine. Na Bedem festu. Predstaviće divnu, sporiju, tišu, ali i težu verziju pjesama koje su nas obilježile. Još jedan koncert za pamćenje. Nakon toga 31. jula kada je posljednji put posjetio Crnu Goru, nažalost nastupiće još par puta i nevjerovatnu muzičku karijeru prije vremena završiti u Makarskoj na festivalu Modro i zeleno 20. septembra.
„Noćas je moja tuga
Poprimila ljudski oblik
Otvorio sam oči
Ispred sebe ugledao svoj lik
Pružio sam si ruku
I rekao
Pružio sam si ruku
I rekao
Hajde
Vrijeme je da se krene
Hajde, vrijeme je da se krene“.
Da smo se rastali od jednog izuzetnog umjetnika i ljudskog bića jasno je svakom ko ima društvene mreže. Od njega su se pozdravljali fanovi, poznanici i prijatelji, kolege muzičari i pjesnici, mediji i javne ličnosti.
Partibrejkers: „Poslednji pozdrav našem drugu Goranu Baretu“.
Špancirfest: „Mnogo puta na našoj pozornici. I svaki put – neponovljivo svoj”.
Arsenal FEST: „Danas se opraštamo od Gorana Bareta, umetnika čiji su glas, energija i muzika ostavili neizbrisiv trag na regionalnoj rok sceni. Poslednje veče ovogodišnjeg Arsenal Festa, 27. juna, Bare i Majke zatvorili su nastupom na Main Stage-u koji ćemo dugo pamtiti. Hvala im na muzici, energiji i atmosferi kojom su obeležili završetak ovogodišnjeg festivala“.
Električni orgazam: „Putuj u miru, dragi naš Bare“
Amira Medunjanin: „Putuj dušo divna, dušo topla, velika, široka… Odmori se prijatelju dobri… voljen zauvijek… Bare 💔“.
Letu Štuke: „Zbogom prijatelju. Hvala ti za muziku, hvala ti za podršku. Laka ti zemlja“.
Posebno dirljivo se od Bareta pozdravio Miljenko Jergović: „Talent ne bira na koga će. A još manje talent bira hoće li te usrećiti ili unesrećiti. Goran Bare bio je prekomjerno talentiran čovjek. Njega je njegov dar razotkrivao, ili je razotkrivao njegove jade i nevolje, bez kojih opet i nema one umjetnosti kojom se bavio, prije nego što se danas tiho preselio u perfekt. Reći ćemo Goran Bare je bio, premda ćemo njegov glas i dalje slušati s gramofonskih ploča, na radiju i kompjutoru, a onda i u svojoj glavi. Glasovi mrtvih prijatelja i roditelja pomalo su nestali iz naših sjećanja, dok glasovi pjevača i glumaca nastavljaju da žive“. Cijeli tekst pročitajte na OVOM LINKU.
Sharks, Snakes & Planes: „Hvala ti za sve što si ostavio iza sebe. Za pesme, za energiju i za trag koji se ne briše. Neke legende nikada ne odlaze. Samo nastave da žive kroz muziku i kroz sve nas koji smo uz njih odrasli. Počivaj u miru, Bare“.
Jurica Pađen & Aerodrom: „Legenda ode u legendu..🙏😥rip“.
Strip autor i sugrađanin Dubravko Mataković se od legende bluz roka oprostio divnom karikaturom:
https://www.facebook.com/photo/?fbid=4137904299672914&set=a.106997292763655
Novinar Lado Tomičić je kratko pojasnio: „Ode Goran Bare! Naš RnR neće imati većeg od njega. Počivao u miru“.
Atheist Rap: „Bare je čovek koji je ostavio dubok trag na regionalnoj sceni, veliko poštovanje za njegovo stvaralaštvo“.
Robert Bubalo, režiser izvrsnog dokumentarca „Bure Bareta“ koji smo prije nekoliko godinama vrtjeli i na Rokumentarnim danima je podijelio intimniju priču o velikom umjetniku: „Svi će sada pisati o rokeru, demonima, teškim bojama i drogama, a ja ga pamtim ovakvog: godina je 2018, Bare i moj sin Franko Mak sjede u birtiji i mijenjaju sličice nogometaša za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. Ovakvog ćemo ga nas dvojica pamtiti – jednostavnog, pitomog, pristupačnog i našeg. Vrijeme je da se krene…“.
Slobodan Maksimović, još jedan značajan dokumentarista, režiser između ostalog „Praslovana“ o Lačnom i Predinu napisao je da je više puta pomislio da je Bare neuništiv i zaključio da jeste. „Ostaće zapisan u vječnost rokenrola kao jedan od najiskrenijih frontmana sa ovih prostora. Pjevač koji je živio svaku svoju riječ iz pjesama. Sjećam se jednog od koncerta na kojem je pjevao „Ja sam budućnost, da li ti se sviđam?” Na kraju pjesme je reko: „Jadna vam majka, ako sam vam ja budućnost.” Nek počiva duša tvoja, zaslužio si“.
Davor Viduka, (Kojoti): „Nemam riječi od tuge.Rane Majke su mi bile životna i muzička škola a Goran Bare mi je bio kao stariji brat. Šta sam sve sa tim čovjekom prošao,majko mila“.
Mile Kekin: „E, momče iz proklete kuće. Izgleda da si uspio. Doduše, nije da se nisi trudio. Nije mi samo jasno kako si nas ipak uspio ostaviti sve bez teksta. Pokušavam se sjetiti kad sam te prvi put vidio. Je l’ moguće da je to bilo čak osamdeset osme? Devete? U Đuri? Bio si previsok za onu binu i onaj niski kameni strop. Tad ste mi zvučali kao Stoogesi na speedu. Prljavo i opasno. Kako se ovi zovu? Majke? Koje blesavo ime za bend! (Ali dobro, nije ni da je Hladno pivo neka sreća.) Onda sam te čuo u stanu kod Denykena, koji mu je služio i kao studio. Pjevao si: „Hajde da se drogiramo, nek se oči sjajeeee.” Kakav je ovo crni narodnjak, bolesni? Tad nam je negdje Trip Records izdao ploču pa smo počeli svirati zajedno širom Hrvatske i Slovenije. Vi ste bili spori, teški i mračni, a mi prebrzi i kaotični. Ipak, sad kad slušam naše prve albume, vidim da smo uspjeli, svatko na svoj način, strpati atmosferu tih godina koje su bile svakakve, samo ne zlatne. Idućih decenija sam te malo bolje upoznao i brzo vidio da se ispod imidža krije jedan vrlo drag i pomalo nesiguran momak, ali i dalje iz iste proklete kuće. Nadam se da si barem sad u nekom boljem, manje prokletom domu“.
Jedno od najznačajnijih imena jugoslovenskog i postjugoslovenskog rokenrola Siniša Škarica napisao je da je Bare prešao svoju rijeku: „U zatamnjenom ambijentu vinkovačke rock scene s kraja sedamdesetih, uz Ivicu Čuljka, znanog kao Satan Panonski (poginuo je na vinkovačkoj bojišnici 1992.), Dubravka Matakovića, iznimna strip crtača, rođene su prije punih 40 godina i Majke. Vođene glasom autodestruktivnog i po mnogima jedinog domaćeg iskonskog rokera Gorana Bare, javljaju se diskografski, istina neslužbenim izdanjem, već koncem desetljeća, 1987., a poslije pet hvaljenih studijskih i prvog “live” albuma početkom novog milenija objavljuju svoj kraj. Činilo se ostali su, i pored laskavih ocjena kritike i pregršt Crnih mačaka te kao pravi garažni bend s Porinom za “najbolji album alternativne rock glazbe” “Život uživo” – bez alternative. Pronašao ju je – najprije s novim društvom, a onda opet s njima – njihov karizmatični vođa. Od 2002. kada će s Plaćenicima osvojiti Porina za “Izgubljeni i nađeni” kao “najbolji rock album”, stalno na terenu kontroverzi nanizat će sada kao Goran Bare&Majke dvadesetak nominacija i samih dragocjenih kipića, uključujući 2012. šest Porina i još četiri nominacije za sjajni “Teške boje” („hit godine“, „pjesma godine“, „rock album“, „grupa s vokalom“, „najbolji aranžman“, „najbolji video broj“ te nominacije za “album godine”, “produkciju”, “snimku” i “likovno oblikovanje”), a ove 2025., posljednja dva: za „najbolji koncertni album“ – „Live in London“ i „Noćas prelazim rijeku“ za najbolju izvedbu grupe s vokalom. I evo ga prešao je miran i slobodan kao nikad:
Noćas prelazim rijeku
Noćas prelazim rijeku
Zauvijek. Zauvijek. Zauvijek“.
Bajaga i instruktori: „Bare je bio dobar čovek i veliki umetnik. Imao je tu nesrećnu sudbinu i dugo se borio sa njom. Siguran sam da će ostati upamćen kao jedan od najvećih autora hrvatske muzike. Počivaj u miru, Bare”.
Pjesnik Marko Tomaš: „…nije meni ničega žao. Mislim, ne bih želio nikome da doživi stvari koje sam ja doživio, ali i to je život. On je i tuga i plač, i smijeh i glad, i sitost i debljina. Sve je to život i ne treba se ničega stidjeti…“ Kad kažu ‘tko prizna, pola mu se prašta’ – to nije istina. Napravio si sranje, ali priznaj to…. Goran Bare, jedan od zadnjih“
Marko Ristić, fotograf: „Ne znam šta da ti kažem sem hvala za muziku i kadrove. Putuj prijatelju, odavno si ti večan“.
Možemo ove izlive ljubavi i tuge završiti bilo kojim postom, ali možda je najprikladniji onaj Dina Jelusicka: „Dan kad je umro rokenrol“.
RM
foto: cover albuma Nuspojave