“Mrzim narodnjake!”, uzvikivao je jednom davno Bata Živojinović dok se kupao u Terazijskoj česmi sažimajući misao generacije, niti ne sluteći da će se kasnije u povijesti Balkana pojaviti nešto puno, puno gore. To puno gore danas znamo pod imenom turbo-folk i u ovom tekstu nećemo govoriti o njemu, nevaljalom sinu, već o majci radodajci, narodnoj muzici. Narodna muzika je, zahvaljujući svojim brojnim osobinama, a ponajprije dobroćudnoj gluposti kakve samo cure sa sela mogu biti, poslije snošaja sa zlim kamiondžijom koji je otkrio kokain I techno, porodila to čudovište koje je svoje pipke raširilo po cijeloj regiji, opasnije od kolere. Ali turbo folk nije tema naše današnje emisije. O njemu se sasvim dobro izjasnio dobri stari Rambo koji je tom bezimenom bastardu dao ime, pa koga zanima ponešto o tome nek posluša istoimenu pjesmu. Ovaj tekst govori o meni i mojoj ljubavi prema narodnjacima iz osamdesetih I s početka devedesetih, koja, kao i svaka poštena ljubav sadrži i zrnce mržnje.
Ispričat ću vam priču. U davna vremena kad smo svi vozili fiće i stojadine, kad bi isti, jadni, pucali od preopterećenja od silnih šunki, krvavica, sandala, gaća, peškira i ostalih gluposti koje su naši roditelji trpali u ta uzana kola, kad bi krenuli na more, kad je radno vrijeme bilo do tri sata popodne, kad je stranka bila samo jedna, tipova majica bilo je pet, hlača jedno tri-četiri, gorivo se točilo svakog parnog datuma, bilo je i stvari koje stvarno nisam mogao svariti. Jedna od njih bio je onaj dijamantni romb koji bi se svako toliko ukazao na televizoru, a ispod njega briljatninom umašćena i ružna njuška Sinana Sakića i njegova koračnica za sve upropaštene duše iz ćoškova kafana , “Ne traži je, sine”. Igrom slučaja, tada sam imao male boginje (iliti vodene kozice), žuljao sam neku tvrdu kobasicu od prekjučer, osjećao laganu mučninu u stomaku i ležao tako sam, osuđen na program TV Sarajevo. Još ni dan danas ne znam je li ta mučnina bila od kobasice, boginja ili od sulude kombinacije sjaja i urlikanja na televiziji. Čak ni dan danas ne znam kako se ta nesretna emisija zove. Nedugo zatim život je tražio svoje potvrde. Došlo je vrijeme odrastanja, vrijeme prvog puta.
Prva je cigareta pukla na velikom odmoru iza svlačionice i bila je tako odvratna da sam mislio da ću ispovraćati dim, ali sam umjesto toga sam cijeli dan imao osjećaj da mi je nešto krepalo u ustima. Ni prvo pivo nije bilo bolje. Nikako nisam kontao kakav to gušt odrasli nalaze u silovanju flaše s ustajalim gaziranim znojem. A ni gađenje prema sjajećem rombu i pripadajućem urlikanju također nije splašnjavalo. Čak štoviše, raslo je. Bio je tu i neki Šerif, pa neki Nazif, samo potonji je uvijek bio u pozadini i nešto kombinirao. Kao i sad, uostalom. Bilo je i žena, ne mogu reći da nije. Hanka. Neda. Vesna. Sve su bile dugačke, gibljive, lijepe i sjaj im je nekako dobro stajao. Činio ih je ljepšima nego što stvarno jesu. Najslađe bi mi bilo ugasiti zvuk i diviti im se. Njihova napudrana lica, popunjene usne i krupne sjajne oči sasvim su se dobro slagale s pozadinom mojih mokrih snova.
Bilo je to neko sretno doba kad su narodnjaci bili čisti, umiveni, kad su malo manje izravno, a malo više suptilno znali dotaknuti pijanu dušu, kada su malo više ličili na sevdah, a malo manje na raspalu kafanu. Miroslav Ilić i Toma Zdravković milovali su pijane duše svojim glasovima, napose oba Halida koji su uvijek furali stil “za raju”, a tu i tamo bi se pojavio kakav Sinan Sakić koji je najbolje pasao u sitna doba zamračenja kad mrtvo pijana usta više ne govore. Bilo je tu i alternativaca tipa Muharem Serbezovski (autor čuvenih “Čaše lomim, ruke mi krvave” i “Ramo, ramo”) koji se našao na pola puta između Bollywooda i Balkana, u oba slučaja bivajući malo pretjerano egzotičan, čak i za Jugoslaviju. Šaban je još vješto balansirao između kafane i sevdaha s “Dođi da ostarimo zajedno”, (koju će puno godina kasnije maznuti Let 3 i reciklirati je kao zgaženu plastičnu bocu, zajedno s “Child in Time” i pobrati mast facebook generacije. Kakvi ziceraši, gori od Neparnog Valjka), a Mitar je harao kafanama sa svojim traktoraškim urlikom, previše jakim za televiziju. Umjesto njih, s televizija su pojale Hanka Paldum i Lepa Lukić koje su uspješno kopirale čedni recept Silvane Armenulić i Olivere Katarine. Dok se nekome ovo može učiniti kao još jedan kliše u stilu “prije je bilo bolje, a sad je sranje”, toga ću moliti samo da okrene YouTube i da pronjuška po ostavštini toga vremena. Ovo nije nikakva jugonostalgija, ovo je činjenica.
Pa prisjetimo se šta je bilo poslije toga, u osamdesetima. Nada Topčagić svojim niskim crnim štiklama mete lišće i poje o jutru i prijevari ( spot za “Jutro je”), prijespomenuti Sinan Sakić sa svojim grlenim ijujukanjem, koje ni kakav mongolski čoban ne bi mogao proizvesti, oba Halida sa svojim “jaranskim” pojanjem, Mile Kitić pa i Šaban Šaulić Šabanotti i ostala ekipa spremno su otišli korak naprijed i napravili ono što danas znamo kao narodnu muziku osamdesetih. Kurva radodajka zvana “narodna muzika” počela je odrastati i mutirati. Prvi znaci mutacije bili su otkriće električne gitare, bubnjeva i basa, formule koja se počela primjenivati doslovce u svakoj pjesmi. Kakvo je to bilo otkriće za narodnjake! “Neću neću dijamante”, “Putuj putuj srećo moja”, “Volim da volim”, “Nevjesta”, “Nije mene dušo ubilo”,”Zar za mene nema sreće”, “Šta će nama šoferima kuća” i bogtepita šta još sve ne. Neću slagati ako kažem da su najviše zasluga za to ponijeli “Južni vetar”, predvođeni Miletom Basom koji je napravio barem trideset posto aranžmana tadašnje produkcije, što je s obzirom na tiraž kompletne industrije pozamašan iznos. Za rezultat smo imali sulude kombinacije nespojivog: perzijske skale i bubnjarsko remek-djelo u “Zar za mene nema sreće” Šemse Suljaković, francusku šansonu i dno kafane na Ibarskoj magistrali u “Kafana je moja sudbina” Tome Zdravkovića, riffčinu i kotrljajuću tarabuku u “Putuj putuj srećo moja”, terasu na Jadranu i vučji pjev u “Dajte vina hoću lom” Harisa Džinovića, da nabrojim samo neke koje su uspjele. Nema toga što narodnjak ne može otrpjeti. I nema muzike u kojoj se najgluplji tekst može prodati pod najveći hit. Cilj svih tih tekstova bio je da opjeva jade i sreću običnog čovjeka bivše države, mahom traktorašu, seljaku koji čak ni o sabranim djelima Josipa Barkovića (za neupućene: pisac partizanskih priča, ponajviše dječjih) nije imao pojma. Što znači, nikakvih kompliciranih složenica, metafora, poredbi ili ne znam kakvih filozofskih kompliciranih stilskih figura.
Đole Divlyna