Frontmen kultne beogradske grupe Ekatarina Velika za kratko vrijeme je otišao u legendu, a najvjerniji fanovi i danas, 18 godina nakon njegove smrti, sa istim žarom i ljubavlju pjevaju stihove koji su iza EKV-a ostali.
Milan M
U jednom intervjuu iz 1985. Milan je pričao o počecima.
“Bilo je to davno. Živio sam u Sarajevu. Bio sam klinac sa naočalama i nosio Tango gitaru ispod miške. Odlazio sam na časove gitare kod čuvenog Garryja Garincha. Od njega sam naučio neke akorde”, kazao je Mladenović, koji je svoje odrastanje u Sarajevu opisao riječima: “Mislim da je ono mračno utjecalo na mene. Bio sam strašno ratoboran, istinoljubiv i stalno sam se tukao sa starijima od sebe. Oni me naravno mlatili i dolazio sam kući krvav, plačući, što je trajalo do 1970. kada smo se preselili u Beograd. U Sarajevu sam imao najboljeg prijatelja Amera, sa kojim sam, idući ulicom, stalno pjevao Beatlese. Tada sam želio da kada porastem postanem jedan od njih”.
Potom je stalno svirao, pravio “neke pjesmice”. “Svirao sam sa nekim svojim prijateljima. A onda, kada sam upoznao Gagija, nastalo je Limunovo drvo. Kroz tu grupu je prošla gomila ljudi. Imali smo i neke demosnimke, urađene kod Trulog u Zagrebu. Trebalo je da snimimo ploču za ‘Suzy’, međutim, baš tada smo se raspali”.
Nakon toga, nastala je grupa Šarlo Akrobata, koju je osnovao sa Dušanom Kojićem Kojom i Ivanom Vdovićem. Iako su snimili samo jedan album, bilo je to veliko rock ostvarenje na ovim prostorima. Iz Šarla su iznikla dva utjecajna rock benda – Katarina II i Disciplina kičme.
“Bilo nam je preko glave svih šablona i razbijali smo ih. Išli smo namjerno na oštrici žileta”, pričao je 1985. Milan.
Na početku osnivanja benda Katarina II svirali su bez novca, maltretirali se po vozovima, a Milan nije krio ni da su pojedine njegove kolege neozbiljno pristupale tome što su radili. Govorio je i o “jezivo malom” tiražu prve ploče – 3.000 primjeraka, nasuprot sjajnim reakcijama kritičara i javnosti, ističući da nisu imali podršku diskografske kuće.
Ti počeci ih ipak nisu spriječili da postanu jedan od najvećih bendova u bivšoj Jugoslaviji i otpjevaju “Oči boje meda”, “Modro i zeleno”, “Kao da je bilo nekad”, “Ti si sav moj bol”, “Novac u rukama”, “Zemlja”, “Ljubav”, “Par godina za nas” i druge velike hitove.
Milanu bliski ljudi govorili su da je bio izuzetno odgovoran, strog, da je mnogo čitao i da nikada nije bio narkoman. Drugi pak tvrde da je umro o AIDS-a, koji je dobio zbog dugogodišnjeg konzumiranja narkotika.
Oni koji su ga poznavali tvrde da nikada nije prebolio rat na prostorima bivše Jugoslavije i da je upravo to bio konačan potpis na njegovoj osmrtnici. Za vrijeme opsade Dubrovnika pozvao je publiku da minutom šutnje oda počast žrtvama i tom gradu, a početkom devedesetih odbio je da nastupa u Banjoj Luci, što su mu mnogi zamjerili. Zajedno sa nekoliko rokera 1992. godine je pokrenuo projekt antiratnog karaktera Rimtutituki i snimio himnu “Slušaj vamo”.
U augustu 1994. godine, nakon nastupa na festivalu u Budvi, Milan je prebačen u bolnicu, gdje mu je ustanovljen rak gušterače. Nakon tri mjeseca borbe sa teškom bolešću preminuo je sa svega 35 kilograma.
Njegova biografija “Dječak iz vode”, autora Flavia Rigonata, završava riječima: “Za kraj bih rekao samo da mi ni u kom slučaju nije žao što sam sve ove godine protraćio na tako neozbiljnu stvar kao što je rokenrol, i mislim da poštenije i iskrenije nisam mogao da potrošim sve te godine”.
Milan je rođen u Zagrebu, rastao je u Sarajevu, a živio u Beogradu. Sahranjen je u beogradskoj Aleji velikana na Novom groblju.
Plato ispred Doma omladine u Beogradu nosi njegovo ime, kao i ulice u Zagrebu, Zemunu i predgrađu Podgorice. Večeras će biti pokrenuta inicijativa da mu i Sarajevo dodijeli jednu ulicu.
klix.ba