Od našeg posljednjeg razgovora prošlo je šest godina. U tom periodu bio si veoma vrijedan. Albumi, singlovi, saradnje… a muzika koju objavljuješ mijenja se i raste. Možeš li nam za početak reći o procesima koji se dešavaju između ideje, snimanja i objave albuma?
Sve zavisi od tipa projekta. Na primjer, projekti koji se snimaju uživo i gdje se puno stvari dešava kroz improvizaciju i interakciju muzičara imaju često vrlo jednostavan proces koji se svodi praktično na pisanje kompozicija i odlazak u studio, nekada i bez puno proba ukoliko su u pitanju muzičari koji se vrlo dobro muzički poznaju, kao što je bio slučaj sa albumom „How Far Is the Moon“ ili „Mild“. Međutim, procesi mogu biti puno duži i kompleksniji ukoliko muzika to traži, kao što je bio slučaj sa projektima „In Traverse“ ili „Pilgrim’s Dream“ koji, iako imaju improvizovane dijelove, ne počivaju na improvizaciji, većim su dijelom komponovani i većim dijelom izvedeni onako kako su napisani. Takvi projekti kombinuju živu svirku na akustičnim i električnim instrumentima sa programiranim, virtuelnim instrumentima od kojih se neki već pripremaju prije snimanja, a neki se dodaju kasnije u postprodukciji. Rad na takvim projektima mene puno podsjeća na snimanje scena za filmove ispred zelenog platna.
Prva faza je pecanje; sakupljanje ideja koje se obično pojavljuju spontano i neočekivano. To su često parčići muzičkih motiva koji bi potencijalno mogli postati dio neke veće forme, a nekada mogu biti i mnogo konkretniji muzički sadržaji koji već tako sirovi imaju vrlo konkretnu muzičku sliku. Iako se gvožđe kuje dok je vruće, ja često sve te ideje ostavim sa strane s namjerom da ih zaboravim i vratim im se kasnije. „Kasnije“ može biti za par dana, ali se dešavalo da neki skečevi ostanu u arhivi godinama dok ne sazru, odnosno dok ja ne sazrem za njih. To ostavljanje sa strane važno je zbog sljedeće faze koja se tiče objektivnog i kritičkog posmatranja svih tih ideja i prosuđivanja šta od toga uopšte ima potencijal i vrijednost. Uzimam svaku ideju za koju mi se učini da je korijen neke dobre priče, a ostalo opet sklanjam u arhivu, nakon čega slijedi faza istraživanja; izgradnja tema od tih malih motiva i traganje za odgovarajućom formom i orkestracijom, jer se neke priče mogu ispričati u par strofa s par instrumenata, dok je za neke priče potrebna duža forma ili veći ansambl ili oboje.
Kada odabrani skečevi evoluiraju u kompozicije, tada obično dolazi faza koja uključuje rad sa MIDI programiranjem i snimanje demo-verzija koje imaju višestruku svrhu: da prikažu kako bi muzika, kada bude završena, mogla ili trebala izgledati, što služi meni i kolegama kao kompas za uvježbavanje i kao pilot-traka kasnije na snimanju. Nakon završetka snimanja slijedi faza preslušavanja i montaže, gdje se ponovo pokušava skloniti suvišno od suštine i sklapa živa svirka s naknadno snimljenim instrumentima i ponekad nekim dodatim programiranim sekvencama koje dodaju strukturu, povećavaju dramski efekat i igraju ulogu u kreiranju ambijenta u kojem se svirka dešava. Kada je materijal konačno završen, ostaje da se vidi da li on uopšte funkcionira kao album, a znak za to je kada kompozicije dobro stoje jedna uz drugu i djeluju kao poglavlja iste knjige. Nakon toga obično slijedi proces traženja naslova albuma i kompozicija, što je meni često teži posao nego sve o čemu sam prethodno govorio.
Čini mi se da su neke od tema kojima se često baviš: promjena, putovanje, preispitivanje. Tu je i hodočašće… Možeš li nam opisati tvoje muzičko putovanje, otkrivanje i nadogradnju? Koliko si kao stvaralac danas drugačiji?
Nikada ponovo ne slušam svoju muziku nakon što je završena i objavljena. Međutim, ukoliko se nekad nađem u situaciji da moram da se suočim sa svojim starijim radovima, često mi bude teško povjerovati da sam to ja. Pritom mislim na ukus i stilske razlike između starijih i novijih radova. Ponekad, ukoliko čujem nešto sa nekog starog albuma, zapitam se kako sam uopšte mogao tako nešto objaviti. Nekada bude suprotno i pomislim da sam u nekim stvarima bio daleko bolji kada sam bio mlađi. Drugačiji jesam nego što sam bio, pa i prije samo par godina, a ne deset ili više. Nekada sam uživao u kompleksnim formama, velikoj dinamici, dok me danas instinkt, valjda zbog toga što je svijet postao jako bučno mjesto, navodi da sviram tiše i manje tonova.
Putovanje jeste moja konstantna tema. Možda ne baš tema koliko želja i cilj da mi muzika zvuči tako, skoro kao soundtrack za film; da slušaoca vodi kroz prizore iz kojih onda može naslutiti priču. Ne želim reći da svaka moja kompozicija zaista ima konkretnu priču ili skriveno značenje; neke zbilja imaju, a neke uopšte ne. Oduvijek mi je cilj bio da muzika slušaoca podstiče na aktiviranje mašte, razmišljanje i slobodno interpretiranje značenja muzike. Izbjegavam govoriti o porijeklu svojih muzičkih ideja i značenjima iza naslova kompozicija i albuma jer su mi mnoge interpretacije i doživljaji određenih slušalaca bili puno interesantniji od moje originalne zamisli. Šta je pisac htio reći nije pitanje koje nužno treba piscu postaviti.
Neke od muzičkih uticaja možemo lako prepoznati, bilo da se radi o klasici, jazzu ili folk-rock detaljima. Izgleda da je na numere sa „In Traverse“ i „Pilgrim’s Dream“ uticalo i ponešto van muzičkog svijeta. Možeš li nam otkriti uticaje i inspiracije tokom njihovog stvaranja?
Uticaji stilova koje ste pomenuli jesu tu, mada su više vezani za manir svirke. Uticaj i ono što izazove nastanak muzike skoro su uvijek stvari koje su van muzičkog svijeta. To može biti doslovno bilo šta. Kada radim na nečemu, prirodno, kao muzičar, služim se tonovima, zvucima. Međutim, u glavi se istovremeno služim prizorima, nekada spektrima boja, nekada konkretnim slikama ili čak pokretnim slikama. To su neke od stvari koje igraju ulogu kompasa pri pisanju – kao da pišete muziku za prizore koji su plod vaše mašte.
Nazivi mojih kompozicija često upućuju na ono što je uticalo ili inspirisalo nastanak muzike. Ti naslovi, pogotovo na albumu „In Traverse“, izgledaju kao da su poglavlja knjige; umjesto preludijuma i postludijuma, album počinje prologom i završava se epilogom. To je opet ta moja opsesija putovanjem i potreba da se to putovanje nasluti kada se pročita lista numera na zadnjoj strani omota.
Već sam pomenuo da mi davanje naslova kompozicijama i albumima jako teško ide i kompozicije često kroz proces rada nose potpuno besmislene radne naslove sve do samog kraja. Moj problem sa naslovima je toliki da je album „In Traverse“ već bio snimljen i završen, a izrada omota i štampanje stavljeni su na stand-by jer ja još uvijek nisam imao naslov albuma. Na kraju, naslov „In Traverse“ dao je Daniel Domig, bečki slikar i autor dizajna nekoliko omota mojih albuma, obrazloživši mi da taj album zvuči kao da putuješ negdje, a na kraju, kada se muzika završi, shvataš da još uvijek nisi tamo stigao.
U mom slučaju naslovi uvijek dolaze nakon završetka rada na muzici i obično su rezultat moje analize sopstvene muzike i pokušaja da riječima nekako, često poetski, objasnim kratku priču koja mi se odvijala u glavi u toku rada. Nerijetko naslove kompozicija i pojašnjenje svojih razmišljanja koja su se dešavala tokom pisanja nalazim u postojećim knjigama ili filmovima; međutim, rijetko se desi da konkretna knjiga ili film bude motiv za nastanak muzike. Sve češće su mi potrebni drugi ljudi – muzičari, slikari… da mi objasne šta sam htio da kažem.
Album „Pilgrim’s Dream“ nominovan je za German Record Critics’Award. Da pojasnimo čitaocima, radi se o nagradi koju dodjeljuje nezavisno udruženje muzičkih umjetnika i kritičara iz Njemačke, Austrije i Švajcarske. Tvoj album je bio nominovan u sklopu kategorije crossover produkcije. Reci nam više o ovoj priči i koliko znači ovaj vid prepoznavanja? (ako sam pogriješio nešto budi slobodan da ispraviš)
Neposredno nakon objavljivanja albuma, jedna od recenzija objavljena je u austrijskom dnevnom listu „Der Standard“. Autor recenzije Christoph Irrgeher, poznat kao novinar muzičkih i drugih časopisa i jedan od članova komisije za dodjelu pomenute nagrade u kategoriji Crossover Productions, tada mi je nezvanično rekao da je album predložen komisiji za nominaciju. Daleko od toga da sam očekivao da se tako nešto dogodi jer nisam neko čija muzika ima ogromnu publiku, pogotovo ne globalno, niti sam ikada ulagao u veliku samopromociju i medijsku vidljivost. Uz to, „Pilgrim’s Dream“ je album od kojeg sam skoro odustao prošle godine zbog mnogo otežavajućih okolnosti, među kojima je bio i praktično nepostojeći budžet. Nakon završetka rada na tom albumu i tolike količine umora, najmanje sam očekivao takvu vijest, a još manje, nekoliko sedmica kasnije, vijest o zvaničnoj nominaciji za nagradu. German Record Critics’ Award jeste značajno priznanje u domenu evropske muzike i činjenica da se jedan ovakav album našao nominovan među albumima velikih diskografskih kuća poput ECM-a i da je prepoznat kao vrijedan pažnje, meni već predstavlja nagradu.
Da ne zanemarimo i tvoje ostale projekte. Na velikom broju stvari radiš sa jednim brojem istih saradnika. Na čemu trenutno radiš, ili možda, radite?
Svirao sam sa puno raznih fenomenalnih muzičara, ali sa nekima postoji posebna vrsta muzičkog razumijevanja i kompatibilnosti, pa se imena kao što su Balázs Balogh, Morten Ramsbøl ili Ángela Tröndle često ponavljaju. Novi album je objavljen praktično juče i u ovom trenutku zaista ne razmišljam o sljedećem. Proteklih godina sam jako puno vremena uložio u studijski rad i puno muzike je snimljeno i objavljeno. Nekakav plan trenutno je da se fokus premjesti više na izvođaštvo, koncerte i druge vidove muzičkog djelovanja.
Prošli put smo se dohvatili teme albuma koji danas kao format nema više onaj značaj koji bi trebao da ima. Drago nam je da još uvijek većina muzičara stoji iza ovakvog načina prezentacije muzike. Zanima nas koji su tvoji motivi da ono što stvaraš uramiš u ovaj ram? Koliko ti je važno da album funkcioniše kao cjelina, a ne samo kao zbir pojedinačnih pjesama?
Jako mi je važno zato što smatram da je album djelo, a ne zbirka odabranih djela. Zbirke odabranih djela, odnosno kompilacije, su u redu, ali ih ja ne volim. Ima puno albuma koji zvanično nisu kompilacije, ali meni zvuče kao kompilacije jer se numere ne vežu prirodno jedna za drugu ili su zvučno, stilski, tematski… previše udaljene. To se često dešava onima koji objavljuju singlove pa tek nakon nekog vremena objave album koji na kraju nije album, nego zbirka singlova.
Danas, kada se započne priča o muzičkom albumu kao formatu, to zvuči kao da se govori o fenomenu nekog minulog doba. On to i jeste i ne treba se zavaravati. Postoje i dalje entuzijasti koji insistiraju na tome i objavljuju albume, ali većina slušalaca muzici sada pristupa putem interneta i strimingplatformi. Slušanje muzike na internetu, na računaru ili telefonu, daje slušaocima lak i brz pristup ogromnom broju naslova, ali daje i mogućnost pretrčavanja preko numera, „skrolanja“ kroz albume, da i ne pominjemo uskakanje reklama (vlasnici premijum naloga su valjda toga pošteđeni), a to je sve ono što slušaocu razbija pažnju, umara uši i udaljava ga od same muzike.
Muzika je apstraktna umjetnost koja postoji samo u vremenu i album kao format, odnosno neka vrsta stavačnog muzičkog djela, ukoliko posmatramo numere kao neka poglavlja, funkcionira jedino ako se sluša kao cjelina, bez zastajanja, bez pretrčavanja. Preslušavanje muzičkih albuma nekada je bilo vezano za Hi-Fi sisteme, kauče, fotelje… Ljudi su se sastajali s prijateljima u svojim dnevnim sobama kako bi preslušavali albume. Danas to ljudi najviše obavljaju na telefonu između dnevnih obaveza. Moje insistiranje na albumu kao formatu je istovremeno i insistiranje da se publika vrati Hi-Fi sistemu i kauču, jer to znači povratak sa pasivnog na aktivno slušanje.
Nedavno si putem svojih kanala objavio važan i prijeko potreban esej o muzici u današnjem digitalnom svijetu, odnosno njenoj konzumaciji, distribuciji…
Motiv za to bilo je pitanje koje mi ljudi često postavljaju – zašto moje muzike nema na strimingplatformama. Iz današnje perspektive, pogotovo iz perspektive mladih generacija, to je veoma logično pitanje. Međutim, odgovor nije tako jednostavan i nakon što sam nebrojeno puta bio u situaciji da ga moram dati u vrlo sažetoj formi usmeno, odlučio sam sve detaljnije obrazložiti, staviti na papir i učiniti to dostupnim svima.
U suštini, taj tekst upire prstom u puno, po mom mišljenju, loših stvari vezanih za današnji način slušanja muzike koji je, kao što sam već ranije pomenuo, pasivan; slušanje muzike je uglavnom pozadinski događaj koji se dešava tokom obavljanja neke glavne radnje. Takođe govori o jednom globalno prihvaćenom novom stavu, a to je da se muzika smatra dostupnom isključivo ako postoji na striming platformama, dok se u suprotnom smatra nedostupnom, kao da nikada nije objavljena; o tome koliko je danas značenje riječi „dostupno“ blizu riječi „besplatno“; kolika je lijenost prosječnog slušaoca koji sve češće ne traži sam ono što želi slušati, već prepušta algoritmu ulogu muzičkog urednika… Tekst se osvrće i na način poslovanja striming platformi; kako funkcioniše raspodjela novca, kome zaista ide novac od pretplata i tako dalje, sve do razlike između pretplate na striming platformi i istinskog vlasništva nad kopijom muzičkog albuma.
Govoriti otvoreno i javno o ovim stvarima vrlo je važno jer postoji mnogo publike i ljubitelja muzike koji nisu svjesni ovih problema i koji zaista misle da se plaćanjem pretplate za striming usluge pomaže, na primjer, lokalnoj muzičkoj sceni. Takođe je važno i zbog onog dijela muzičara koji su svjesni ovih problema, ali su odabrali da žmure.
Posebna priča u vezi striminga su algoritmi koji ne rade po principima kvaliteta muzike, već više po nekim drugim pravilima. Primjera radi koliko je slušalac odslušao sekundi pjesme, da li je išla na repeat, kakve su fizičke karakteristike datog audio zapisa, atmosfera, godina produkcije… Imaš li nekih iskustava u vezi ovoga koja bi mogao da podijeliš sa mlađim kolegama i našim čitaocima?
Moje druženje sa striming platformama bilo je davno, jako kratkog vijeka i to je bilo više nego dovoljno da me motiviše da ih napustim. Koristio sam ih samo da, kada nabasam na neku novu muziku, kratko bacim uho da vidim o čemu se radi. Kada mi se nešto dopadne, kupio bih CD ili ga posudio iz gradske biblioteke.
Algoritam analizira šta slušamo, na šta obraćamo pažnju i onda nam nabacuje slične sadržaje, što se predstavlja kao nekakav „cool“ sistem za otkrivanje nove muzike. Ne mora to biti apsolutno loše. Znam pouzdano da postoje ljudi kojima je algoritam na socijalnim mrežama otkrio moj profil na kojem su muzički sadržaji za koje nikada nije plaćena reklama. Međutim, svesti potragu za muzikom samo na algoritam, potpuno mu predati kontrolu i učiniti ga muzičkim urednikom je katastrofalno. Algoritam ne razumije emociju. Ne razlikuje umjetnost od kiča. On barata, kao što ste rekli, podacima: šta slušamo najčešće, šta preskačemo najčešće… i na osnovu takvih informacija zaključuje šta bismo sljedeće željeli čuti. Međutim, ja, kao radoznali slušalac, ne želim čuti nešto što sam već čuo, ne zanima me parafraziranje, prepričavanje. Ako sam čuo neku pjesmu puno puta i evidentno je da mi se dopala, to ne znači da želim čuti još petnaest različitih obrada te pjesme drugih izvođača. Ukoliko sam danas dva sata slušao jazz, to ne znači da me ne interesuju klasična muzika ili rock.
Uspjeh i kvalitet odavno se cijene kroz broj pregleda i lajkova. Sadržaji sa velikim brojem pregleda su sadržaji koje algoritam interpretira kao vrijedne pažnje i rijetko će vam nabaciti nešto što nije popularno i već pregledano od strane velikog broja ljudi. Ono što je tužno jeste da većina ljudi sve više preuzima ponašanje algoritma – postaju skloni da vole i pozitivno reaguju na ono što su već puno puta čuli, dok na ono što je drugačije i neobično često reaguju negativno. To su posljedice koje nastupaju kada se predate na milost algoritmu i svoj um hranite svakodnevno jednim istim zvukom. Strimingplatforme su usavršile taj vid hipnoze. Potragu za dobrom muzikom i dalje će najbolje povesti čovjek koji je radoznao, sam pretražujući svojim rukama.
Debitantima i onima koji se još uvijek (ponekad i sa nekoliko albuma) probijaju na tržište online servisi su važan vid promocije. Nažalost, kao što si i sam primijetio od njih nemaju nikakve novčane koristi. Sve je popularnije štampanje vinila, CD-ova i mercha, međutim te relativno male tiraže mogu rasprodati samo bendovi koji su konstantno na turnejama. Možeš li nam dati neki komentar na ovaj borbe autora sa tržištem?
Koncept muzičke industrije, uloga izdavača i muzičara potpuno su se promijenili. Zapravo su se okrenuli naopačke. Nekada su izdavači tragali za zanimljivom muzikom, za zanimljivim bendovima u koje bi investirali. Sada toga nema. Izdavači uglavnom rade sa gotovim proizvodima, završenim produkcijama koje sve češće finansiraju sami muzičari, a to znači da muzičari plaćaju prostor za probe, dane u studiju, miksanje materijala, izradu dizajna omota za fizička izdanja i štampanje istih. Često ugovori između izdavača i muzičara podrazumijevaju da na kraju muzičar od izdavača kupuje kopije sopstvenog albuma. Ima slučajeva i da autorska prava ne pripadnu u cijelosti muzičaru, već izdavač ostaje većinski vlasnik sa udjelom od 51%, nakon čega su muzičaru potrebne godine da vrati uloženo. Dakle, u čitavoj priči oko muzike svi su zaštićeni osim muzičara. Čitav teret bavljenja muzikom – pri tom mislim na muziku kao umjetnost, a ne zabavu i show business – pada na muzičare, i baviti se muzikom zaista je postao potpuni luksuz koji sve češće mogu priuštiti samo djeca bogatih roditelja. Iskreno, ne vidim da se dešava nikakva velika borba protiv svega toga. Mislim da je za to potreban kolektivan bojkot jer nekoliko nas koji smo okrenuli leđa lošim ugovorima izdavača i povukli se sa striming platformi nije dovoljno.
Za kraj neizbježno pitanje vezano za upotrebu vještačke inteligencije. Dok su striminzi zatrpani milionima numera kreiranih isključivo putem text 2 music promptova, ima i onih umjetnika koji AI uspijevaju upotrijebiti na dosta kreativan način. Iako se svijet jako sporo adaptira na ovu situaciju, naročito onaj njen dio vezan za pravila i zakone, ima pomaka. Kako ti se čini svijet današnjice po ovom pitanju i šta misliš gdje će biti u njemu biti muzika za tri, četiri godine?
Primjere kreativnog korišćenja te tehnologije sam očigledno propustio. Ipak, mislim da AI nema šta da traži u umjetnosti. Umjetnost je za mene nešto vrlo lično, ljudsko. Očekivao sam da će nove tehnologije preuzeti neke dosadne radnje poput pranja i prostiranja veša da bi se mi, ljudi, mogli okrenuti više umjetnosti i prefinjenim stvarima. Međutim, izgleda da AI preuzima komponovanje, snimanje, miksanje… a muzičarima pored preživljavanja ostaje sve manje i manje vremena za muziku.
AI se hrani muzikom koju su stvorili muzičari da bi generisao „novu“ muziku i čak počinje polagati autorska prava na svoje kreacije. Jednom mom kolegi nedavno se desilo da je prijavljen za povredu autorskih prava zbog 46 sekundi sopstvene muzike u sopstvenom video-klipu, koja navodno potiče iz muzičkog „djela“ čiji je autor, vrlo vjerovatno, AI. Ne mogu se oteti utisku da ova nova tehnologija, makar kada je muzika u pitanju, predstavlja ulaz u muzički svijet netalentovanim osobama koje u njemu nemaju šta da traže. AI možda može biti vrlo moćno pomagalo koje će ubrzati određene procese, ali definitivno može biti vrlo štetan u rukama šarlatana. AI platforme za generisanje muzike, kao što je Suno, predstavljaju se i reklamiraju kao oruđa za stvaranje muzike za čije korištenje nije potrebno ni muzičko iskustvo niti muzičko znanje. Zapitajmo se kome to onda ide na ruku.
Ne znam gdje će biti muzika za par godina, ali mi izgleda da će uskoro prava muzika jedino postojati na mjestima žive svirke, u koncertnim dvoranama, na cesti… tamo gdje možemo čuti, vidjeti i osjetiti djelo ruku.
DL
Photo by Georg Cizek-Graf