Prije par dana, prolazeći pokraj TV prijemnika, na momenat sam uhvatio intervju sa Dejanom Radonjićem, trenerom KK “Budućnost”, koji je u tom trenutku pričao o tome kako je u Podgorici izgradjen Sportski Centar krajem osamdesetih, tek kad je “Budućnost” ušla u prvu ligu tadašnje Jugoslavije. Do tad je, kaže, bilo neisplativo. Nisam mogao, a da se ne sjetim famozne pobjede naše vaterpolo reprezentacije na Evropskom prvenstvu u Malagi – za jedan dan sve se promjenilo: naši vaterpolisti su postali nacionalni heroji, gradjani Crne Gore postali eksperti za vaterpolo, premijer se zadovoljno smješkao hvaleći naše momke, šanse za ulazak u Evropsku Uniju se povećale za 0.0001%, Vlada Crne Gore obećala ulaganje ogromnih para u vaterpolo, Milorad Djurković ovjerio od sreće, a masa je na trgu Republike u ekstazi skandirala “Hoćemo bazene!”.
Dakle, u tom grmu leži zec – nije naš narod glup, naprotiv, on se vodi najvišim kriterijumima, nagradjuje samo najbolje, samo oni koji dobiju priznanje napolje mogu da se vrate u svoj rodni kraj uzdignutog čela. Ako ovaj aksiom primjenimo na našu rokenrol scenu očekivanja su i više nego pesimistična. I ako nam se nagovještava da bi ovog ljeta na famoznoj plaži Jaz mogli zasvirati U2 ili AC/DC, svakome je jasno da takvi projekti nemaju veze sa popularizacijom rokenrola u nas, već predstavljaju običnu turističku egzibiciju u kojima umjesto pravih ljubitelja
te vrste muzike uživaju tete sa šaltera, bankari, iskvarcane brucoškinje sa pravnog fakulteta, prodavci suncobrana, Veoma Intrigantne Persone i stranci. Na domaćem planu nema ni tog zrna koje ćorava koka navodno može da ubode. Što se tiče neke popularnosti i komercijalnosti, od stare garde jedini su napravili biznis cetinjani Perper, i to samo u okviru naše nam otadžbine, što na kraju nije dovoljno za ono što nam treba ovom prilikom. Ostale je pokrio plašt obliviona. Kod ovih novih, mladjih bendova koji žele da se pozabave komercijalnijim rokenrolom situacija je još poraznija – oni se zadovoljavaju brzopoteznim intervjuom na Atlas televiziji, pohvalama rodbine sa majčine strane i honorarima od kojih ne mogu da završe ni polutku dopa. Ostala su dva izbora u ostvarivanju plana popularizacije alternativne muzike u Crnoj Gori: okupljanje all-star benda koji bi pobjedio na jedinom takmičenju koje će većina crnogoraca priznati za validno, Panteonu zabavne muzike zvanom Eurosong ili da nadjemo Obi-Van Kenobija i zamolimo ga da se uz pomoć svoje lightsabre ratosilja svih vladajućih elita koje koče rokenrol revoluciju da dodje i u naše domove. Revoltiran stanjem stvari lupio sam šakom od astal i odlučio da preuzmem stvari u svoje ruke. Odmah sam skovao plan u stilu Stjuia Grifina i pošao kod lokalne vidovnjakinje Radosave da mu testiram sudbinu. Jedno krilce slijepog miša, litar mlijeka jedne nesretno nastradale lame, otrov šarke, dvije kafene kašičice parmezana i pileći but, sve to izmješano u kazanu, ispečeno na tihoj vatri. Nagnut nad kazanom vidjeli smo sliku bliske budućnosti. Okupio sam tim najvećih muzičkih profesionalaca na teritoriji Crne Gore. Preciznim matematičkim proračunom i uz pomoć par tajni sa diskete koju smo ukrali iz studija u Londonu gdje se radi novi album Svetlane Ražnatović, konstruisali smo pjesmu koja je u potpunosti po ukusu prosječnog Balkanca. Prije nastupa na Monteviziji, u malom studiju državne televizije, krišom sam uvalio koverat sa par ljubičastih novčanica u džep Momčila Zekovića, predsjednika svakog žirija u Crnoj Gori koji se tiče muzike, spiritualnog gurua post-moderne montenegrinske audio umjetnosti. Naravno, glat smo pobijedili pregazivši Kneza i Bojana Delića po broju glasova. Snimili su nam i spot: sa dvije palme, tri ribe i kadrovima crnogorskog primorja. Sledeća scena – veliki, svjetlucavi stejdž najskupljeg evropskog muzičkog festivala. Izlazimo u crnogorskoj narodnoj nošnji, s brkovima ko Mandušić Vuče, i sa specijalnim gostima: Slavenom Knezovićem u majci “Punk’s not dead”, koji svira solo gitaru, držeći jednu nogu cijelo vrijeme na bubnju i bengujući u ritmu našeg hita, i Žutim Serhatlićem na bekvokalima, koji u kokainskoj ekstazi trči po bini i liže kamere dižući kažiprst i mali prst prema publici. Publika je podivljala, Miloradu Djurkoviću preskače srce od oduševljenja. Naravno, noć prije toga smo imali promotivnu žurku na kojoj smo potkupili članove žirija domaćom rakijom i kačamakom, a sa onima koji su se i tome oduprli smo nahranili pirane. Odnosimo ubjedljivu pobjedu i vraćamo se u domovinu, ostavljajući drugoplasiranu grkinju u seksi bikiniju Ristanu uplakanu. Narod nam kliče kao rimskim imperatorima pri povratku s ratnog pohoda, skandiraju gradonačelniku “Hoćemo svirke!”, premijer nam dijeli ordenje i najavljuje otvaranje Ministarstva za rokenrol, svaka majka bi nekog iz rock benda za zeta, Milena Vučić ima novi hit singl u saradnji sa Oliverom Nektarijevićem, vatrometi pucaju, nebo se otvorilo i tako dalje i tako bliže i u beskraj i dalje od toga. Kad smo se vratili u Podgoricu, konačno, smiješeći se satanski zlobno, poput Dr. Strangelove-a mogao sam da udjem u naš rock klub, koji je finansirao predsjednik lično, i da uživam slušajući moje omiljene crnogorske bendove. Konačno su se veze koje Mulj ima sa Masonskom Ložom isplatile. Samo čekajte do sledećeg Eurosonga!
Stefan “the man with the masterplan” Strugar