Zamislite kad vas mundijalsko finale asocira na zagrebački kantrijem obojen bend Plava trava zaborava. Možda je to i zato što se priča o ovogodišnjoj „najboljoj” fudbalskoj fešti može dobro ispričati baš iz ugla komšija Hrvata i njihovog „za dlaku” osminefinala ili što je igrano u zemlji kantrija.
Mundijal u SAD-u, Meksiku i Kanadi pomjerio je granice po mnogo čemu. Od gledanosti, broja takmičara i duela, rekorda za najbolje strijelce, starosne dobi učesnika… I po broju i razmjeri kontroverzi koje ga prate. Scenografiju u kojoj se počelo razvijati prvenstvo činile su tri zemlje domaćini koje su se našle usred velikog trgovinskog rata.
VAR i čipovi u lopti dodali su novu digitalnu dimenziju i ovako izgubljenoj igri, u svoje vrijeme poznatoj kao fudbal. Ko je zaboravio, igrala su se dva poluvremena u trajanju od 45 minuta.
Način na koji su donošene odluke na fudbalskim utakmicama su uvijek bile diskutabilne. Pa treba li pričati o većem licemjerju od Maradonine ruke. Cijeli svijet bi to osudio, ali isto vole što je to tako završilo. Ono kao buntovnik, pravda, ovo ono…. Klasična krađa. Evo vratiše Maroku trofej, ajmo dalje…
Danas uz prve AI centre pomislili bi da nema cjepidlačenja, međutim… Od pomenutog Matanovićevog zaleđa, preko udarca lopte o žicu kamere na meču Norveška – Engleska, brojnih nedosljednosti, nelogičnosti, netransparentnosti došli smo do predsjedničkog opoziva crvenog kartona…. Pitanje je može li se više uživati u nekad najznačajnijoj razbibrizi.
Priča o bizarnostima Mundijala ima napretek. Nego, da nije samo sport izgubio pokazao je tretman, prije svega domaćina SAD prema pojedinim reprezentacijama i prije nego što je takmičenje počelo. O tome ste već pročitali sve što treba.
Iza skoro svakog svjetskog prvenstva u fudbalu ostao je gorak ukus, vidljiv otisak politike i kapitalizma. Uvijek je granica između fudbala, politike i ekonomije bila jedva vidljiva. Jedino čar igre može makar na 90 minuta u sjenku da baci sve one priče koje fudbal mijenjaju iz korijena.
Nama kao portalu važan je i muzički dio, koji će, sigurni smo ostati u zaboravljenim fiokama istorije. Kvalitetom jednak kultnoj izvedbi „Eye of the Tiger“ na American Idol, samo sa mnogo manje smisla. Doduše, nju često vrtimo na telefonima, što će se ovima teško desiti.
NFL-ovski omaž koji je uguran na prevelikoj pauzi finala u kojoj svijet čeka ko će osvojiti Boginju, donio je siromašno skrojen scenario pjesme Music vremešne Madonne. Nju su kao kipovi upotpunili žuti i plavi bogovi fudbala. Nikad ukočeniji Ronaldinjo, od kojeg se to baš i ne očekuje, jer čovjek voli muziku. Sa druge strane „pravi” Ronaldo. Oni su u stilu nama dobro poznatih dizelaša na kraju mučenja, tj vožnje džipom, digli ruke i ozarili kadar plastičnim osmjesima. Logično pitanje, i za mnogo manje fanove Madone jeste zašto nije izvela čuvenu obradu „American pie” koja daje omaž američkoj pop kulturi.Moda bi sve bilo lakše progutati.
Da patnji nije kraj pobrinuo se Džastin Biber koji u pauzama mentalnih borbi isporučuje elegiju koja je zamislila sve na stadionu. Za kraj je ostavljena jedna od najčešćih učesnica svjetskih prvenstava – Šakira. Ona je sa sve koreografijom u kojoj je dominirala riječ LOVE, zaboravila ogromnu diskriminaciju koja se dešavala prije i tokom prvenstva. Da, to nije bilo sve. Tu su i snimci Tom Kruza koji je isporučio motivacioni govor za koji većini nije bilo jasno čemu je služio. Coldplaya sa Mupetsima i dječijim horom…. Za svakog… Ništa. Što se tiče toliko najavljenog nastupa ovog kultnog benda možemo samo iskomentarisati: „Pa gdje je taj Masaro“!
Da ne kritikujemo previše glavne domaćine. Mislimo na SAD jer realno Meksiko i Kanada su tu bili statisti. SAD su imali standardne favorite koje slušaju na svim masovnim okupljanjima. Nekako se najviše pjevala John Denverova „Take Me Home“. Sa ove naše strane malog ekrana sticao se utisak da bi isto bilo da je bilo koji drugi sport u pitanju.
Dok Kanađani nijesu imali neki muzički momenat okupljanja, a mogli su da su se potrudili, Meksikanci koji su izgarali na ovom prvenstvu jesu. „Cielito Lindo” predstavlja zvučnu kulisu radosti zelenih navijača koji su čini se željeli, ali i mogli mnogo više. Njihovu himnu je 1882. godine komponovao Quirino Mendoza y Cortés, ako se vodimo po podacima meksičkog Nacionalnog instituta za likovne umjetnosti i književnost. Druga značajna pjesma za Meksikance bila je José Alfredo Jiménez – El Rey.
Od ostalih zemalja koje su učestvovale na ovom svjetskom prvenstvu teško da možemo izdvojiti nekog. Nema puno onih koje će se moći pohvaliti sa atmosferom i pjesmom koja je ujedinila zemlju. Od navijača nijesmo čuli puno. S obzirom na cijenu karata to i nijesu klasični navijači koji bi izgarali za reprezentaciju, već je to pretežno ekipa instagramabl udarnika. Zato je divna pjesma „Wonderwall“ postala svojevrsna parodija. Može je pjevati bilo ko, bilo kome! Recimo paragvajski igrači sebi.
A onda na scenu stupa ex Yu dijaspora i zapjeva. Valja se zapitati jesmo li mi sa Balkana baš toliko prisutni. Sigurno jesmo. Trbuh i kruh i ostale priče. ALI… Ne može me niko ubijediti da u SAD nema više recimo Engleza, Škota, Francuza, Holanđana… pa da nije njih ne bi bilo SAD-a. Ali treba biti bučan! Kako je jedan divan čovjek sročio buka je u modi. Mi dodajemo – UVIJEK.
Nevezano za američko tlo, Dubioza kolektiv je u stilu Simpsonovih predvidjela odlazak u Ameriku. Dobro ne baš na SP2026, ali close enough. Njihovi fanovi pravili su atmosferu danima pred mundijal. Međutim srce balkansko ne zna za novo. Haildovi „Ljiljani“ su se orili Torontom, Sijetlom i gradom anđela i poklopili cijelu „take me to America“ priču.
Ništa manje zanimljiva nije bila ni Tartan armija. Samo nas na Balkanu nije interesovala. Škotski navijači sa kojima nas Balkance osim toga što loše igramo na velikim turnirima vezuje činjenica da dobro pijemo nevezano za turnir i priliku, trudili su se da boostuju moral. U stvari da se dobro provedu. Iako je njihov Belle & Sebastien malo prije Mundijala napravio himnu, čini nam se da se ona nije baš primila. Navijači su se držali evergreena. Van stadiona su njihove koreografije vodile prepoznatljive gajde, dok su na stadionu bili unisoni u „No Scotland, No Party“ pjevanu uz „Seven Nation Army“ White Stripesa. Njih su znali zasvirati i oficijelni orkestri za vrijeme prvenstva. Znate – oni ljudi u šarenim patikama.
Čuvena Oranje šetnja (Oranje Walk), koja datira još iz ranih 2000-ih, ponovo je pretvorila gradove domaćine u rijeke narandžaste boje, dok su desetine hiljada navijača pratili organizovane navijačke povorke prema stadionima. Ko nije upoznat da pojasnimo, ova navijačka tradicija podrazumijeva da se navijači njišu ulijevo dok uzvikuju „Links!“ (lijevo!), a zatim se vraćaju udesno uz povik „Rechts!“ (desno!). Ne mnogo inspirativno, ali za učesnike vjerujemo zabavno.
I onda vam dođe u san „Ro ro ro“. Iako nije klasična navijačka pjesma, vjerovatno je nešto što će se u narednom periodu pojavljivati na stadionima. Već je izmiksovana sa Queenovom „We Will Rock You“, a svojom mantrom i generalno simpatičnim vizuelnim dejstvom možda postane novi „meksički talas“. Ono što je za pohvalu je da je ovo jedina zemlja koja je imala tačku oko koje će se okupiti. Zamislite da nije bilo tog prokletog kabla od kamere ili da je FIFA radila svoj posao, možda bi doveslali do finala.
Sigurno smo propustili mnogo toga u ovom osvrtu, ali nijesmo to da je i ovo prvenstvo ostalo bez nekog značajnog muzičkog momenta. Mišljenja smo da to tako treba i da ostane. To što su Shakira i Burna Boy imali zvaničnu himnu najveće fudbalske smotre ostaće kao fusnota. Ne samo na ovako lošem prvenstvu, već vjerovatno i u njihovim muzičkim biografijama.
Na kraju krajeva ko se sjeća izvođača i fudbalskih himni modernog doba. Računaćemo od Italije 1990. naovamo. Gianna Nannini i Edoardo Bennato, Daryl Hall (iz Hall and Oates) & Sounds of Blackness, pa onda plejada poznatijih likova sa nepoznatijim pjesmama: Ricky Martin, Anastasia, Il Divo & Tony Braxton, Shakira, J Lo…
Ma daj…
U pravom fudbalu… ako se pjesma ne rodi na tribinama, ne treba ni da se pjeva. Što bi rekla Gala „na nana, na na naaaa naaaa, na naaa naaa, na na!“. Možemo pričati šta hoćemo, ali tribina je ovu bezveznu pjesmu ovjekovječila. Nažalost, onu muzičku, ovo, ali i posljednja tri prvenstva su bila takva da nam prosto nedostaju vuvuzele.
Za kraj, riječ dvije i o nezapamćenim presedanima. Prvo što upada u oči jeste amerikanizacija fudbala, po uzoru prije svega na NFL, bejzbol, NHL. Brejk za osvježenje podijelio je fudbalsku utakmicu na četvrtine i uništio igru koju znamo. Muzika u tim pauzama kojom je dominirao Bon Džovi često je trajala i nakon zvižduka sudija. Dodatni kretenizam je odbrojavanje publike za početak utakmice. Famozni čip u lopti je posebna studija. Sve ovo su novine koje su išle u prilog prosječnim navijačima koji su platili ogromne sume da se nađu u prisustvu džet seta, Holivuda, sporta, muzike…
Malo i o najbolnijoj temi – diskriminaciji. UEFA i FIFA koje navodno teže jednakosti na najvećoj svjetskoj sceni nijesu uspjele spasiti sportiste od maltretiranja državnih organa SAD. Najočigledniji primjer je Iran. Znamo tu priču. Maltretiranje i putovanje iz Tihuane na utakmice u SAD, Infantinov dolazak u njihovu svlačionicu i tapkanje po ramenu „biće sve u redu“. Dalje, pretres autobusa igrača reprezentacije Urugvaja, kao i nedozvoljavanje mnogih članova porodica različitih reprezentativaca da prisustvuju mečevima svoje djece zbog imigrantske politike. Čak ni FIFA nije mogla garantovati za svog sudiju iz Somalije da obavi posao na ovom prvenstvu. Ovakvih primjera je bilo i previše. A onda se sve završilo na paroli LOVE koja je prekrila teren tokom finalne utkamice.
Određenu kontru ovim stvarima pokazale su reprezentacije Irana, Egipta, prije svega svojim postupcima; reprezentacija Norveške koja je novac od prvenstva preusmjerila na pomoć Palestini; Belgijanci koji su svojim Tramp plesom oduševili svijet. Tokom finalne ceremonije argentinski Romero se nije rukovao sa izvjesnim Donaldom Trampom kome ovdje nije ni bilo mjesto. Španski igrači, na čelu sa kapitenom Rodrijem koji je proglašen za igrača turnira su gestikulirali da čovjek nije poželjan na toj platformi dok oni dižu pehar. Na njihovu žalost uvijek će neko morati da kropuje tu sliku. Toliko je bio blizu pobjedničkog tima. Ne zaboravimo, Španija je jedina zemlja EU koja se otvoreno suprotstavlja odlukama američke administracije.
Nevezano za to, treba slaviti Španiju. Ona je obraz fudbala. Put koji je prešla je bio mnogo turobniji od onog argentinskog. Podvucite crtu. Vidjećete da je to jedina reprezentacija koja je od početka do kraja igrala igru. Bez obzira ko je protivnik.
Od igrača svi znamo dominirali su Mbape, Mesi, Haland, Merino, i mnogi drugi. Tu su velikani koji nijesu briljirali, ali su završili reprezentativne karijere: Modrić, Lukaku, Ronaldo.
Svako ima neki svoj detalj sa prvenstva. Utakmicu, gol… Neko će pamtiti i neuspjehe. Ovo prvenstvo između ostalog obilježila je i jedna velika tragedija. Nadamo se na bolje mjesto je otišao reprezentativac Južne Afrike Džejden Adams.
Zelena trava zaborava će odraditi svoje, teško da ima prezadovoljnih viđenim, a za većinu momenata sa mjesec i kusur takmičenja možemo reći, ne ponovilo se! Bojimo se – ponoviće se. Samo sa više zemalja!
Đ.NJ. i D.L.