Kada jedan bend kroz svoje djelovanje uspije da ,,uveže” određenu publiku, usmjeri je u pravcu svoje muzike i ideje, i zajedno sa tom publikom istraje na tom putu, onda se može reći da je cilj postignut. I, naravno, cilj nije kraj, nego temelj oko kojega se valja i dalje okupljati i nastaviti.
Dvadeset godina rada kragujevačkog benda ,,Čovek Bez Sluha” svjedoči nam o tom putu, cilju i temelju. Kao neko ko ih prati od prvog albuma, imam pravo da saopštim možda i neke ,,krupnije” riječi, jer bi u trenutku kada proslavljaju ovako veliki jubilej bilo nepošteno i nekorektno bilo šta prećutati i sakriti. Veliki broj bendova koji su nastajali devedesetih godina prošlog vijeka pokazao je veću otpornost i ,,moć trajanja” nego oni iz ranijih godina. Teška vremena i ,,hladniji” ljudi su doveli do toga da članovi tih bendova, a i njihova publika, traže zajedničku vatru oko koje će se ogrijati. Iz te veze, zajedničke borbe za razum vođene u najtežim uslovima, proistekla je iskrenost i odanost. Prema sebi i publici.
Svi ovi motivi su bili vodilja bendu kakav je ČBS, što se može dokazati jednostavnim ,,uvidom” u njihove tekstove, perfektno uklopljene u nepokolebljivi zvuk, koji eto većina danas voli da okarakteriše kao ,,melodični pank rok”, ali svakako da i tu treba biti obazriv, jer u razvoju ovoga benda postoje nekolike faze. To je taj krug koji pređe većina ozbiljnih bendova, pa je, kao takav, i ČBS imao onu ,,Kragujevac-fazu” kada se u studiju ,,Češnjak”, kojim je komandovao legendarni Vuja (KBO!), proizvodio (naročito na albumu ,,Mrzim ovaj grad”) nešto tvrđi zvuk i kada su se pojavile stvari poput ,,Mefisto”, ”Memories” ili ,,Speed”. Toj fazi, svakako, dijelom pripada i ,,Sećanje na zadnjeg klovna”, ali već kroz teme ,,Šta nije u redu” i ,,Reci ne” nazire se put kojim će bend ići u budućnosti. Album ,,Second Hand” je bila ta prelomna tačka koja će bendu donijeti sigurnost i učvrstiti u ideji i zvuku po kojima ga danas prepoznaju od njihovih Kragujevca i Nikšića, do Novog Sada, Beograda, Šibenika… Iznenada je napravljen jedan snažan korak naprijed, kao da je došlo do naglog sazrijevanja, desio se taj album kojim se ČBS potpuno otvorio publici, prosto ih je ,,izgurao” iz Kragujevca. Ovaj album je donio stvari poput ,,Ništa mi staro ne nedostaje”, ”Paranoik”, ”Dok nebo bojim strahom (zovem se Miki)”, ”Jutro ozbiljnih planova”, i druge koje su danas među najznačajnijim stranicama pank roka na ovim prostorima. ,,Događaj dana” iz 2011. je bio logičan nastavak ,,Second hand”, iako je došlo do relativno duže pauze između ova dva albuma. Na ,,Događaj dana” se pokazala ozbiljnost i posvećenost, ali i sva punoća talenta i dugogodišnjeg zajedničkog rada Mikija, Laze, Luneta i Mikice. Nebitno od toga da li se radi o Mikijevom perfekcionizmu u muzici i tesktovima, Lazinoj energiji ili snazi ritam sekcije, na ovom albumu su prosto usađene godine, na putu, na koncertima, u studiju… ,,Superheroj”, ”Nebeski bend”, ”Noćas mesec umire mlad”…
Svaki album je bio svojevrsno rešeto kroz koje su provučene sve ideje i zamisli ljudi koji su činili grupu, a koje će dovesti do toga da će se ČBS iskristalisao i danas došao u prirodno ,,stanje”, gdje su svoji na svome. Ono što je najbitnije je činjenica da ČBS nije mijenjao suštinu, da iako je imao pauze između albuma, nije imao padove, nego je išao uzlaznom putanjom, što je veoma teško za grupe ove orjentacije, koje su, kao po pravilu, suočene sa brojnim preprekama, od finansijskih do one ključne koja se zove medijska blokada. Ta uzlazna putanja se, prije svega, održavala brojnim koncertima. Da, ČBS je bend koji se kalio na ,,živim” svirkama i one su postale njihov znak raspoznavanja. Najavili su novi album, a u srijedu uveče čućemo novi singl.
U beogradskom Domu omladine, 6. decembra, ”Čovek bez Sluha” će nam pokazati kako su oni vidjeli ovih dvadeset godina. Znam da će to uraditi onako kako su to radili svih ovih godina i kako su ih te godine i naučile. Iskreno. Srećno, prijatelji.
Jovan Jole Vučurović