Pri nabrajanju kraljevina, malobrojni ce stici dalje od Monaka ili Španije, ali ce zato na listi svih onih koji znaju makar neku, prva biti Engleska, što je naravno netacan odgovor, ali ne treba biti sitnicav. Opšta informisanost bilježi znatno gore rezultate kada su u pitanju monarsi Ujedinjenog kraljevstva. Ipak, jedan od njih ce zasigurno prednjaciti po svojoj popularnosti. Elizabeth Alexandru Mary kojoj po beskorisnosti i parazitizmu, danas jedino može parirati Paris Hilton, vecina neengleza pamti po tri stvari: 1. odnosu svekrva – snajka, (od kojeg je jedinu korist imala Helen Miren u vidu zlatne statuice filmske akademije); 2. nasrtajima Frenka Drebina na njen lik i dijelo u „Golom pištolju” i 3. dizajnu jednog jako kratkog i veoma neslušljivog singla sa kraja sedamdesetih. Lizi se bliži svom dijamantskom jubileju ili šezdeset godina na tronu Ujedinjenog kraljevstva, zlatni jubilej (50 godina) je slavila prije pet godina, a njen srebrni jubilej te iste godine su proslavljale „barabe” koje su dvadeset pet godina ranije (1977) svoj singl „God save the queen” upakovale u vec pomenuti plavo bijeli omot sa likom „voljenog” monarha cije su oci bile pokrivene nazivom singla, a usta nazivom benda (ko još nije pogodio – Sex pistols).
Iako se javnost i rijetko ujedinjeni konzervativci i laburisti zgražavala na lijepljenje rijeci seks preko kraljicinih usta, pa još na njen srebrni jubilej, ne bi se moglo reci da je tako nešto bilo neocekivano. Punksi su vec punu godinu prije ovoga singla establišmentu bacali rukavice (kao u crtanima pune potkovica) u lice, što je ovaj u duhu pravog plavokrvnog džentlmena stoicki podnosio i prepricavao hladnim, monotonim glasom istomišljenicima na cajanki u pet. Sve je bilo pod kontrolom dok su onako odrpani grmjeli po garažama, atomskim skloništima i pabovima. Ipak sastav koji je sa malih ekrana proracunato pljuvao na svoju iz krvi stvorenu državu, provocirao voditelja i koristio „F word” je svima jasno stavio do znanja da je nešto trulo u državi, a ovaj put to nije Danska (ako je to bila i kod Šekspira!). Jednima su to bili zubi mladog frontmena Džoni Rotena, a drugima meso u koje ih je on tako krvnicki zarivao. Prvi put poslije „rata za okoncanje svih ratova” su ljudi na ostrvu bili toliko podijeljeni. U onom momentu kada je prošla euforija prouzrokovana pobjednickim lovorikama poslednjeg rata i kada je bol za gubitkom bližnjih uminuo, svima je postala jasna novonastala ekonomska situacija. Laburisticka vlada šezdesetih i sedamdesetih godina nije uspjela da stavi zemlju na cvrste noge, a pokušaj revitalizacije ekonomije ulaskom Britanije u EEC (evropsku ekonomsku zajednicu) potvrdivao je nemoc Albiona. Funta je devalvirala, ljudi su ostajali bez posla, štrajkovi su se spremali, Pistolsi su govorili „ružne rijeci”, a vlada poslednjeg laburistickog premijera „Big Jima” bila je nemocna. Važnost revolucije koja se iz ovakve situacije izrodila ne može opovrgnuti ni cinjenica da je ona nastala u glavama propalog menadžera koji je držao seks – šop i par buntovnih klinaca koji su u njega cesto navracali.
Da li su se Pistolsi rugali ili su pjevali i danas je mnogima nejasno. „Fašisticki režim”, „anarhija u kraljevstvu”, „nema buducnosti” otpjevani na ovakav nacin, pa još vozajuci se brodicem po Temzi, pored zgrade parlamenta na srebrni jubilej kraljice Elizabete konacno je dovela do prvih policijskih intervencija, što ce u bliskoj buducnosti postati cesta scena. Kako ne postoji negativni publicitet, jasno je kakvi su efekti ovih akcija. Za ovo pravilo, britanske vlasti tada ocigledno nijesu znale, ali menadžer pistolsa Malcolm McClaren, jeste. Poslovicna hladnokrvnost Engleza je dovedena u pitanje, a kulminaciju je doživjela u izjavi jednog parlamentarca: „Sex Pistolsi bi bili strašno unaprijedeni iznenadnom smrcu, s obzirom da su antiteza cijelog covjecanstva. Volio bih da neko iskopa ogromnu rupu i sahrani ih u njoj”. Sljedeci šok ce se desiti vrlo brzo. 1977. ce svecano izaci prvi i posljednji album Sex Pistolsa, „Never mind the bollocks… Here is the Sex Pistols” za koji ce jedva naci izdavaca zbog korišcenja žargonskog izraza za testise (bollocks). Cijela istorija ove revolucije se može sažeti u tu jednu rijec. Obesmišljavajuci staroenglesku rijec za sveštenika i svodeci je na pogrdni ulicni izraz, cijela pank generacija je željela skrenuti pažnju na posrnuce nacije, kako ekonomsko, tako i moralno, koje se nastavljalo vec godinama, a ciji je puki simbol bila nesretna Lizi. Ljudi su bili siti British Old Way-a, a Pistolsi su to rekli bez vrdanja, ne iza leda, vec pravo u lice. Upravo zbog ovoga je „Never mind the Bollocks…” bila ploca od koje se pocelo sa novim racunanjem vremena. Prije i poslije „Bollocksa” muzika i život svakako nijesu bili isti.
Nesumnjivo je da je sve pocelo kao dobar marketing. McClaren je po povratku iz Amerike, iskoristio svoja iskustva stecena radom sa New York Dollsima i Patty Smith, sracunato iskoristio generacijski bunt olicen u liku i djelu mladog John Lydonna (Johnny Rotten) i vjekovnu ukocenost britanskog društva i mašina se više nije mogla zaustaviti. Ostale su samo sitnice koje je trebalo ispravljati u hodu. Ono što McClaren nije znao je da ce njegova marketinška kampanja biti inicijalna kapisla za mnogo vecu revoluciju od one koju je on imao na umu. Zasiceni prije svega muzickim filozofiranjima u trajanju od preko deset minuta, klinci širom svijeta su se micali sa ulice i ulazili u garaže gdje su besomucno uvježbavali dvominutne minijature kojim ce da kažu šta ih nervira. Skoro da nema zemlje koja u tim godinama nije dobila svježu krv. Pistolsi su provirili i iza celicne zavjese. Novi talas kod nas je u muzici uradio više nego ijedan pokret ili epoha prije ili poslije njega. Za dugo vremena on ce biti naša jedina spona sa zapadnom kulturom. Cudno je iz današnjeg ugla kako je svijet podijeljen na paktove bio povezan sentencom „no future”. Ono što je današnjem konzumentu svega i svacega, a prije svega tv ideologija plasiranih da bi se utolila njegova vještacki izazvana potreba za istima, nejasno jeste: kako je u krajnjoj liniji psovka uspjela da takvom snagom okrene svijet naglavacke. Ako se razmotri u modernom kontekstu, gdje se granice pristojnosti i neukusa pomjeraju iz dana u dan, a opet najcešce u marketinške svrhe, postaje kristalno jasno da je vrijeme erodiralo veliki dio šok vrijednosti koju su Pistolsi posjedovali tamo nekih jedva postojecih sedamdesetih. Ironija je u tome što je isti mehanizam koji je pokrenuo ovu revoluciju bio isuviše jak da bi bio progutan od nje same. Sistem ce uzvratiti udarac i napraviti generacije klonova, koje ce u svom izdegenerisanom vidu covjeku dvadesetprvog vijeka tutkati svakodnevno nove buntovnike – Pink, Avril, Robija. No nijesu Pistolsi krivi što danas covjek živi po automatizmu i razmišljanje prepušta mas medijima. Zlatna je maksima jednog od oceva americke nacije – Tomasa Džefersona: „ Svaka generacija treba novu revoluciju!”. Pistolsi su prenijeli i usavršili ono što su prije njih radili Beatlesi, Stonesi, bit generacija, a šta je bilo sa tim plamenom vjerovatno ce nas pitati neka buduca generacija.
Muzika benda koji je zvucao kao „vrištanje ljudi u sudaru dva metroa ispod 40 stopa debelog sloja zemlje i blata” na svjetskom nivou postala je simbol socijalnog i politickog vrenja i niko je nije mogao zaustaviti na top listama. Niko osim Rod Stewarta. Da li ga se neko sjeca? Ne! A njegove „I Don’t Want To Talk About It” koja je “God save the Queen” držala podalje od zasluženog prvog mjesta? Kako je izgledalo Pistolse to nije mnogo nerviralo, cinilo se da im je imidž sve. Zbog njih je preko noci ono što se teško moglo nazivati odjecom postalo moda. Dok su kao pravi predstavnici radnicke klase nosili izbucanu, prljavu, usku robu ciji su se djelovi držali zajedno iskljucivo zahvaljujuci brojnim duplim iglama, nijesu ni slutili dokle ce to otici. Kao simbol statusa mladi širom svijeta su se kitili zihernadlama, pivskim otvaracima, cepovima, lancima, povodcima za pse, bodljikavom žicom. Stav je bio sve, a stav, nihilizam i buntovnost današnjice duguju sve ono iskonsko u sebi upravo svom Pistols porijeklu. Ostalo je ogoljeno „estetikom” milionskih modnih ateljea. Vintage i used look je nezaobilazna stanica u modnom životu svake generacije, a sintetizam njenih fabricki opšivenih rupa na džinsu, nekada iskljucivo radnickoj garderobi, je svjedok koliko smo u isto vrijeme i obmanjivaci i obmanuti. O pramenovima kose koji su pivom ulijepljeni prkosili sili gravitacije, a svojom višebojnošcu monotoniji radnicke sive nije potrebno ni pricati. Takode ono A u O što je nekada sa zidova i po haustorima iritiralo vaspitane klince i markiralo grafit majstora kao otpadnika, danas možete sresti na majicama, patikama, torbama… u besmislenim, ali novoj generaciji dopadljivim kombinacijama sa svojim opozitima simbolima mira ili jin-janga.
Gravitirajuci izmedu Karla Marksa i Monti Pajtonovog leteceg cirkusa, Pistolsi su svojom kratkom pobjedom nad establišmentom udahnuli jedan potpuno novi život svjetskoj subkulturi. Fanzin koji je životario još od prije rata, svoju svrhu konacno nalazi u eri panka. Kao jedini pravi izvještaci sa ulica Londona javljaju se glasila poput Sniffin Glue, Blam!, Chainsaw. Daleko od ispeglanosti dnevnih i nedjeljnih novina oni su davali pravu sliku društva. Onog o kojem su Pistolsi pjevali da uživa u vezivanju i drugim sado-mazo igrarijama („Submission”), u kojem su abortusi svakodnevna pojava („Bodies”), a kritika na racun društvene odvratnosti i bezukusa („Anarchy in the U.K.” i „God save the queen”) nužna koliko god bila kontroverzna. I danas, u vrijeme kada je moguca tehnicki savršenija publikacija, fanzin je prisutan u svom originalnom obliku i još uvijek najveci broj njih se bavi pank tematikom. Novi trendovi nalažu plasiranje i cuvanje ovih glasnika na internetu.
Sex Pistolsi nijesu izmislili pank, Stooges i Ramones su svoje prvijence izbacili još 1969. i 1976. Nijesu bili ni najbolji pank bend, jer po mnogo cemu su The Clash svjetlosnu godinu ispred njih, sa druge strane Buzcocks i mnogi drugi su bili i brži i žešci. Opet „Never mind the bollocks… Here is the Sex Pistols” su svojom minimalistickom tridesetosmominutnom intenzivnom „torturom” uspjeli da obezvrijede viševjekovne težnje uniformisanog covjecanstva za vrlim novim svijetom i tako stavi sebe i svoje polupismene roditelje na nultu tacku koja ce predstavljati prekretnicu dva razdoblja. Postojanje ovakve tvorevine predstavlja više od ploce, albuma, grupe ili pravca. To je istorija borbe za sopstvenim stavom sažeta u nešto više od pola sata. Istorija borbe za suzbijanje kontrole mišljenja i akcija. Težeci intrinzickom pravu individue za slobodom i životom oslobodenim restrikcija i prilagodavanja, hiljade mladih širom svijeta su krenuli putem radikalnog nekonformizma i „uradi sam” ideologije. „Ne prodati se!” je postao lajtmotiv, kojem su kapu skidali i oni koji su se još uvijek grozili nad pojavom koja je iznjedrila ovu krilaticu. U ovoj euforiji vecina nije ni primjetila da je pank zaista umro. Makar jedan njegov mali dio koji je ostao pod tockovima marketinga. Na srecu najtvrdoglaviji pokret svih vremena je nastavio da živi davajuci konkretnije obrise antiglobalizmu, antirasizmu, antikapitalizmu, antimilitarizmu. Pistolsi – simboli novog poretka su nestali u imploziji koja je bila više zbunjujuca od praska iz kojeg su nastali. Bend koji nikada nije bio napravljen da bi trajao, sagorio je za nešto više od dvije godine. Njihov anti stav je na kraju postao antipistols. Danas jedini opus koji se analizira više od Dilanovog i Beatlesa je opus sastavljen od jednog jedinog albuma. Karijera kratka skoro kao i taj album je obilježila sve nas za vjekove. Možda zbog tog skarletnog slova kojim su nas žigosali Pistolsi i nije bilo neke znacajnije revolucije misli, ako izuzmemo onu flanelskih košulja pocetkom devedesetih.
U pokušaju da isprovociraju staru englesku koloniju, a u cemu ce prilicno uspjeti, Pistolsi ce zauvijek nestati poslije koncerta u San Francisku u januaru 1978. uz cesto repliciranu recenicu: „Da li ste ikada imali osjecaj da ste prevareni?” Njihovih kasnijih par pokušaja reuniona su bili toliko loši da su ogolili sve što su ikada ostavili covjecanstvu, ali snagu albuma „Never mind the bollocks… here is the Sex Pistols” koji ove godine slavi svoj trideseti rodendan nece uspjeti da ocrni ni njihovo najnovije okupljanje radi ove proslave, niti Virginovo ponovno brušenje ovog dijamanta. Simbolicno kao što je nekada bez promotera zauzimao drugo mjesto na britanskoj top listi, ovaj album ce zauzeti tu istu poziciju na listi sto najuticajnijih albuma svih vremena.
DL