Dugo vremena je trebalo da se slegne prašina od ponovnog Whitesnake aktiviranja. Coverdale je vrlo uspješan biznismen koji itekako dobro poznaje scenu, fanove i zakonitosti potražnje i ponude. Dva cijenjena studiska albuma, jedan super luksuzni živi album u XL broju konfiguracija, oblika i boja, i tokom godina je interesovanje za rad Whitesnake-a uvjek bilo na vrlo visokom nivou, što je obezbjedilo bendu koncertne aranžmane svugdje po planeti i to vjerujem po vrlo dobrim uslovima.
Coverdale se dugo spremao za ovaj povratak, i agresivno je išao isključivo na pobjedu. Konkurenciju je desetkovao i ponovo se ustoličio kao jedan od neprikosnovenih „vlasnika” svjetske rokenrol scene … i onda ponovo živi album potpuno neinventivnog i već viđenog naziva (?).
Da li „Made in Japan” donosi nešto novo? I da, i ne. Coverdale zalazi u godine kada ga glas sve manje služi i hrapavo kreštanje u visočijim registrima je sada itekako očigledno, kao i spuštanje tonaliteta pjesama da bi se kompenziralo neizbježno gubljenje glasa godinama života. Sa druge strane, čovjek je i dalje neprevaziđeni šoumen i vlada pozornicom kao da mu je kuća, daje sve od sebe u svakoj pjesmi i to sve itekako kompenzira navedene nedostatke. Treba biti zadovoljan sa onim što se ima, jer jednog dana kada ga više ne bude, imaćemo isključivo audio snimke i sjećanja.
Sve pjesme su uobičajeno vrhunski odsvirane. Bend je utegnut kao praćka, ali se ipak osjeća da nedostaje one euforije i energije od prije nekih 5 godina. Favorizovane su blaže pjesme, zvuk gitara je i dalje mutan, a za bubnjevima nema Tommy Aldrich … i itekako se osjeti njegovo odsustvo. Lijepo je čuti „Forevermore” i „Love Will Set You Free” rame uz rame sa „Still of the Night” (kojoj ipak nedostaje malo one izvođačke oštrine kako je pjesma originalno zamišljena), dok je „Fool For Your Loving” sasvim prosječna u ovoj izvedbi, a samo devet živih pjesama je nekako malo za sve ljubitelje benda. Zanimljivo je čuti da je na audio snimku dosta pojačan bas, i efekat, iako pomalo čudan u početku, dodaje atmosferi. Nažalost, to je samo manipulacija zvukom koja može da navede na pogrešne zaključke.
I ja sam napravio grešku kao, vjerujem, i većina fanova, očekujući previše od ovog albuma. Nisu više devedesete. DC više nije mladi momak, i nije logično za očekivati izvedbu kao devedesetih, ali ovo što se vidi i čuje na ovom albumu, bez obzira na sve gore navedeno, je na vrlo visokom nivou, i za sve skeptike. Treba čovjeku odati priznanje da u njegovim godinama pravi ovakve koncerte.
Whitesnake su tu i dalje … ili JE Coverdale tu i dalje? Kako god okrenuli, album je interesantan za poslušati, ponekad pomislim da je u stvari nastavak prethodnog živog albuma, ali nije ni primaći istome, ili Live at Donington.
Nikola Franquelli