Ako popričate s bilo kim od eminentnijih pratioca srpske underground rock scene, svaki će vam potvrditi da je Veliki Prezir jedan od trenutno najkvalitetnijih sastava koje Srbija ima da ponudi. U to smo se mogli i mi brđani uvjeriti, bar oni koji su prošle godine bili na svirci Velikog Prezira u Podgorici pod okriljem Open Sound organizacije (kao domaća podrška tu noć su nastupili i, kao i uvijek, sjajni Autumn for Free). Ono što je bilo primjetno na toj svirci je da je vrlo mali broj ljudi poznavao opus ovog benda, ali oni koji su znali uživali su i pjevali od početka do kraja. To je, moglo bi se reći, karakteristika ovog benda – bez obzira na izražen pop senzibilitet Veliki Prezir nikad nije dostigao veći komercijalni uspjeh, provlačio se po hit listama i okupljao ogromne armije fanova. Zašto i kako? Nije bitno. Ostavićemo teške priče za drugi dan. Ono što je bitno je da ako dozvolite ovom bendu da vam se uvuče pod kožu nikada ga se nećete moći otarasiti. A ako još niste pokušali da stupite u kontakt s njima, album Nikadjekraj je dobra prilika da to i učinite.
Vladimir Kolarić tvrdi da je ovo njihov najbolji album do sada, a ja se usudjujem da se potpuno složim s njim. Zaista je teško pretočiti ovo malo remek djelo u riječi. Na prvo slušanje neistrenirani slušatelj bi mogao pomisliti da je Veliki Prezir još jedan indie tra la la bend lakih nota, međutim there is so much more… Naizgled jednostavne kompozicije pri svakom novom slušanju otkrivaju gomilu skrivenih detalja u aranžmanima kao i gotovo matematički preciznu svirku (ali ne i bezdušnu) koja može poslužiti kao dobra lekcija i mnogim odveć zrelim muzikantima u regionu. Za ukupan utisak treba se zahvaliti i producentu Saši Jankoviću (kojem je kao koproducent pomogao basista Boris Mladenović) za odlično obavljen posao. Interesantan podatak je pojavljivanje Ken Stringfellow-a iz benda The Posies u ulozi bekvokala i klavijaturiste na nekoliko pjesama. Ovo je dakako najšareniji album Velikog Prezira, krcat referencama na razne muzičke žanrove i raspoloženja: od optimistične “No No” (“Ne daj da ti vise krila, dosta zanovetanja”), poruke zrelog čovjeka generacijama koje dolaze u “Probudi se dečko” (“Šta bih sad bio da sam ti”) preko izrazito bučne “Svi se spustite na pod”, koja kao da poručuje da vrijeme Velikog Prezira “nije gotovo” nego tek dolazi (prvi put sam je čuo na gore pomenutoj svirci i jedva dočekao da je imam u svojoj plejlisti), melanholične “Danas” čiji intro neodoljivo podsjeća na “Teen Age Riot” Sonic Youth-a, pa sve do psihodelične Nikadjekraj. Nikadjekraj… hm… šta god da ime treba da predstavlja, ono što je sigurno je da pri slušanju ovog albuma nikad nema kraja. Da, ovo je jedan od “onih” koji vas tjera da svaki put prilikom slušanja poželite još jedan krug vožnje i još jednom stisnete repeat nakon poslednjih tonova. Najveća vrijednost ovog albuma je ono što krasi sva izdanja Velikog Prezira – ultimativna toplina koja nam je ionako toliko potrebna u ovim hladnim danima. A bogami i poslije toga. Veliki Prezir na ovom albumu slave život, slave muziku i svakoj zdravoj glavi i ozbiljnom ljubitelju dobre muzike nude još jednu vožnju kroz osunčane vojvodjanske ravnice. Ostaje samo da se prepustite i uživate u krajoliku.
Stefan Strugar