Svaki dan neko malo iznenađenje da život čini interesantnim i prijatnim. Meni je „The Time of No Time Evermore” holandskog benda The Devil’s Blood itekakvo iznenađenje već danima. Na prvi pogled, izgleda i zvuči kao retro rock, nešto poput hipi rocka sa kraja šezdesetih, ali to je samo na prvi pogled. Generalno, atmosfera doista podsjeća na taj period i muzički pravac, ali je u kotlu mnogo originalnosti ovog mladog benda koji su muziku ogolili, pa ne baš do krajnjih granica, to nikako, ali su se približili. Ono što stvarno čini ovaj album jedinstvenim, su melodije i glas pjevačice (svi članovi svojevoljno žele da ostanu anonimni i ispostavilo se dosta teško ući u trag njihovih imena). Svaka pjesma ima svoju melodisku bazu koju instrumentalisti vrte i donekle razvijaju, dok pjevačica svojim glasom, ustvari, svojom interpretacijom i karakterističnim vibratom, načinom pjevanja, njenim uvijanjem okolo svake note, naglašavanjem onih malih, ali najdramatičnijih momenata, to je ono što ovaj album čini itekako jedinstvenim i jedno jako prijatno … ma što kažem, jedno iskustvo, jedno putovanje, jedno „tamo i nazad” koje započinje svaki put kada pritisnete ono „play” dugme. Jel se sjećate Rocky filmova? Sjećate li se pjesme „Eye of the Tiger”, onog gitarskog početka, one energije? Dobro, sada zaboravite sve to jer mi niti najmanje ne pada na um da The Devil’s Blood poredim sa bilo prvim ili drugim. Ali, kada zavrtite pjesmu „Christ or Cocaine”, neizbježno će vam i ta pjesma, ta scena iz filma, pasti na pamet, i sva ona enormna energija koju je režiser fokusirao u par sekundi. E, The Devil’s Blood su tu energiju fokusirali u cijelih 5:12 minuta koliko traje pjesma. A onda krene „Angel’s Prayer” koja neodoljivo podsjeća na „ABBA” i tu padaju sve barijere. Kotao prima sve, bez ikakve diskriminacije. Godinama nisam čuo bolji, originalniji i kvalitetniji retro hard rock. Neki ih zovu okultni, drugi ritualni, treći satanski, i iako imaju sve od ovih elemenata u svojoj muzici i tekstovima, i niti sami ne bježe od svih tih poređenja, ipak su to sve drugoklasni razlozi zbog kojih bi se neko eventualno zainteresovao za njihov rad. Ovo je album koji svakome preporučujem. Ne obraćajte pažnju na žanrovske podjele, kategorizacije, razdvajanja. Ovo je bend, ovo je album koji svakako zaslužuje pažnju, a činjenica da su još uvjek relativno manje poznati i da izdaju za manjeg izdavača, ne znači da im je i muzika tog kalibra jer „The Time of No Time Evermore” je jedan od onih albuma na koje se čeka po deset godina i u potpunosti zasjene svu veliku i već uhodanu produkciju mnogih već odavno afirmisanih kolega, a sve to samo inspiracijom i voljom.
Nikola Franquelli