Prvo što mi pada na um kada čujem ovaj album je Kill’em All, Kill’em All i ponovo, Kill’em All! Nemoj da se neko slučajno usudio da pomisli da optužujem Space Eater za plagijat! Paralela sa Kill’em All (prvi Metallica album) je po osnovi količine furioznosti, brzine, muzičkog elana i štektanja rifova koje ovaj bend ispaljuje na svakoj pjesmi. Ta nevjerovatna energija prosto izbija iz svake pore ovog albuma i ne trebaju posebno nadarene uši da se čuje sav entuzijazam koji je unesen u proces pravljenja i snimanja pjesama. Da instrumenti imaju jezik, zakukali bi od jada što ih je snašlo u rukama ovih momaka jer moraju itekako debeli prekovremeni da odrade.
Srbija je u posljednjih petnestak godina iznjedrila dobar broj interesantnih bendova, ali ovako adrenalinski nabijenu muziku, ovako „udri, ne žali”, a da se u procesu nije izgubila melodija, da nisu pravili kompromise sa vokalima ili u produkciji, sa dužnim poštovanjem prema svima, ali mislim da još niko nije uspio da uradi. Slušao sam starije demo snimke, s vremena na vrijeme pratio progres benda, gledao par živih snimaka, ali iznenađenje koje sam imao slušajući ovaj finalni produkt, prevazilazi sva i najluđa očekivanja. Da li je malo kasno? Naravno da nije. Dobra muzika ne poznaje vrijeme i granice. Mladost ne zna za barijere, a „Aftershock” obara nekoliko barijera koje su na balkanskom poluostrvu dugo vremena izgledale nepremostive. Prvo i najosnovnije: virtuoznost. Jeste, na našim prostorima ima nevjerovatnih talenata, ali nikako da se organizuju i naprave iskorak i većinom kukaju u moru izgovora. Momci iz Space Eater su tu sponu napokon prevazišli, i to maestralno, i pokazali da se može svirati visoko profesionalni i interesantan metal i biti itekako konkurentan na polju svjetske metal produkcije. Iskreno se nadam da će biti podsticaj i drugima da urade slično. Momci bez problema praše prvoklasni metal, old school manira, prepun komplikovanih instrumentalnih bravura i melodijskih solaža koje su kod domaćih bendova skoro nepostojeće, dok na „Aftershock” kao cunami prelivaju sva čula slušaoca. Napokon svirači! Album je adrenalinska bomba i svaka pjesma sadrži minimum tri nivoa koje bend naizmjenično isprepliće i sve spaja neprekidnim soliranjem i rifovanjem od kojega pamet zastaje. Nemam riječi da vam opišem koliko sam bio iznenađen sa onim što čujem. Na svakom koraku je ona ista energija i atmosfera koja je vladala početkom osamdesetih kada je Kill’em All bjesnio undergroundom.
Drugo: produkcija je na svjetskom nivou (album masterizovan u Švedskoj) i bend se vrlo profesionalno potrudio da taj dio posla odradi što je bolje moguće (a i njima je sasvim jasno da bez stranaca nema ozbiljnijeg progresa na svjetskom tržištu). Nažalost, hendikepi su neizbježni, i ovoga puta je to jedan od većih i tragičnijih, i gubitak pjevača, idejnog tvorca, tekstopisca i srpskog metal gurua Boška Radišića (jedna od ključnih figura srpske fanzinaške scene) je stvarno težak udarac i gubitak koji se dugo osjeti, privatno, timski i profesionalno. No, pošto već na ovom izdanju imaju novog pjevača na par završnih pjesama, uvjeren sam da im se smije vrlo plodna budućnost. Preslušajte samo pjesmu „FAA”! Ne volim da dajem ultimatume, ali ako vas ova pjesma ne protrese, jednostavno ne kapirate metal. Tu nema možda, ili eventualno, ili ovako ili onako. Krajnje jednostavno, Il’ si prav, il’ si mrtav! Tačka, the end, ende, fin i konjec! Nakon samo ove pjesme, uvjeren sam da vas neće više biti potrebno uvjeravati u kvalitet i nevjerovatan potencijal benda Space Eater. Ovako se radi album. Ovako se svira metal. Ovo je stav koji bi trebao da stoji, ako ne iza svakog, barem iza većine metal albuma i treba im pružiti bezrezervnu podršku. Ovo je METAL, i kao što sami naziv albuma kaže, „Aftershock” je često puta opasniji nego sami glavni zemljotres!
Nikola Franquelli