Slavni mađarski filmski reditelj Béla Tarr, proslavljen po remek-djelima sporog filma, među kojima su Sátántangó, Damnation i Werckmeister Harmonies, preminuo je u 70. godini života.
Rođen je u Mađarskoj 1955. godine. Tokkom svoje karijere Tarr se profilisao kao jedan od najoriginalnijih evropskih autora, poznat po surovim crno-bijelim vizualima, dugim kadrovima i sumornim prikazima društvenog raspadanja, često smještenim u ambijent ruralne Mađarske.
O svojim počecima govorio je: „Nikada nijesam želio da budem filmski reditelj, jednostavno sam to postao… Imao sam 16 godina, bio sam vrlo radikalan, vrlo mlad, i snimio sam svoj prvi film, i želio sam da promijenim svijet. Vjerovao sam da je kamera dobra i korisna za mijenjanje svijeta. Kada sam snimio svoj prvi dugometražni film, vjerovao sam isto; imao sam 22 godine. Polako sam morao da shvatim da ne mogu promijeniti svijet filmom, ali možda sam za to vrijeme mijenjao filmski jezik”, a ako kažeš da je film dio svijeta, onda možemo reći da sam u tom slučaju promijenio makar malo, jedan mali dio svijeta”.
Karijeru je započeo u studiju Balázs Béla, jednom od ključnih centara eksperimentalnog filma u Mađarskoj. Svoj dugometražni debi ostvario je 1977. godine. Bio je to film Family Nest, sirova socijalna drama koja ispituje pritiske svakodnevnog života na porodicu zarobljenu u stambenim uslovima komunističke ere.
Tarr je 1982. diplomirao na Akademiji pozorišta i filma u Budimpešti, a potom osnovao Társulás Filmstúdió, koji je djelovao do zatvaranja 1985. godine. Međunarodno priznanje stekao je 1988. filmom Damnation, mračnom pričom o opsesiji smještenoj u rudarski grad, koju je koautor napisao sa mađarskim piscem Lászlóm Krasznahorkaijem, posljednjim dobitnikom Nobelove nagrade za književnost.
Film je Tarru donio nagradu za najbolji mladi film na Evropskim filmskim nagradama i označio početak dugog kreativnog partnerstva s Krasznahorkaijem. Njegova reputacija učvršćena je filmom Sátántangó (1994), sedmočasovnom adaptacijom Krasznahorkaijevog romana koja je stekla kultni status i često se smatra jednim od najznačajnijih art-house filmova ikada snimljenih.
Tarr je nastavio da istražuje teme društvene paralize i kolektivnog očaja u kasnijim djelima, uključujući Werckmeister Harmonies (2000), koji prikazuje grad koji tone u haos nakon dolaska neobičnog cirkusa. Tokom karijere, Tarr je blisko sarađivao sa suprugom, montažerkom i koredateljkom Ágnes Hranitzky, dok su upečatljive muzike kompozitora Mihályja Víga postale prepoznatljiv element njegovih filmova.
Godine 2011. Tarr je najavio povlačenje iz filmskog stvaralaštva, rekavši da je kao reditelj rekao sve što je želio da kaže Kasnije je osnovao film.factory, filmsku školu u Sarajevu, gdje se posvetio mentorstvu mladih autora. U intervjuu iz 2024. godine, Tarr je rekao da mu cilj nije bio da obrazuje studente na tradicionalan način, već da podstiče kreativnu slobodu. „Nema obrazovanja, samo oslobađanje“, rekao je.
Otvoreno je govorio i o odlasku iz Mađarske, navodeći frustraciju političkim promjenama za koje je smatrao da guše umjetničku nezavisnost. Béla Tarr će ostati upamćen kao autor koji je izazivao filmske konvencije i ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj kinematografiji kroz svoju beskompromisnu viziju.
foto: hinnk/wikimedia commons