Recenzirati izdanja crnogorskih izvođača je prava muka. Sa jedne strane treba uzeti u obzir da koliko god da je na alternativnim scenama u regionu loše stanje, ovdje je daleko gore, pa je tako uopšte sastaviti jedan album u Crnoj Gori samo po sebi uspjeh.
Sa druge strane, neizbježna je činjenica da se od Vardara do Triglava radi o praktično istom govornom području te da crnogorski izvođači moraju proći test u mnogo širim okvirima od Crne Gore ako zaista žele da naprave nešto što neće biti bitno samo lokalno, već i šire. To je i cilj Sivila reklo bi se, koji od gotovo samog starta ima vrlo malo veze sa crnogorskom hip hop tradicijom – njegov stil i stav bliskiji su nekadašnjim i sadašnjim perjanicama recimo srpske Bassivity etikete nego Who See klapi i vršnjacima sa domaće scene, a u pomenutoj ekipi iz Srbije našao je i prve saradnike, da bi zatim postao i sam dio iste i objavio album za ponovo oživljenu i dobro poznatu izdavačku kuću. Sa aspekta crnogorske scene “Tamna strana sreće” je značajno izdanje. U pitanju je, kao što već rekoh, dosta drugačija priča od one koju forsiraju izvođači poput Who Seea, NaVamGa, Barske stoke, priča koja je bliskija nekim modernim zapadnim prije nego lokalnim uzorima, a koju do sada u Crnoj Gori niko nije reprezentovao kvalitetno. Zato je “TSS” očekivano produkcijski itekako na nivou, a tamo gdje su mnogi poklonici ovakvog malo komercijalnijeg zvuka (poput Gold’n’Greena recimo) kiksali banalnim ređanjem stihova samo da se rimuje bez zanimljivih momenata koji bi se mogli citirati – Sivilo pobjeđuje. Podgorički reper je tehnički savršen – odličan flou, vrlo razumljiv deliveri sa kojim muku muče mnogi CG reperi, tekstovi ispunjeni pančlajnovima i prije svega jasnom i direktnom uličnom poetikom za razliku od počestog gubljenja u često pretencioznim i nepotrebnim metaforama dostine mlađih predstavnika rep zvuka na ovim prostorima. Valja pomenuti i da je nakon raspada Bači Rimu Trupe Sivilo trenutno i jedini ozbiljni reprezent podgoričkog hip hop zvuka. Pohvalno je i to što, za razliku od mnogih kolega sa domaće scene, Sivilovi apetiti se od starta ne zadovoljavaju lokalnim. Međutim, tu dolazi i do začkoljice. Na regionalnom nivou, osim podgoričkog slenga i lokalnih referenci poput one za Stevana Jovetića u jednoj od pjesama, Sivilo nema puno toga novog da ponudi. Zvučno i tekstualno, kako je gore pomenuto, on je na “Tamnoj strani sreće” najbliži Bassivitijevskom izrazu koji već pomalo postaje izlizan i (s)umoran. Teme pjesama su standardne: red obračunavanja sa lokalnim mentalitetom, red plejerskog ponašanja i bukanja, uz mrvu ljubavne tematike. I dok Sivilo najbolje zvuči upravo u (agresivnijim) pjesmama u kojima se bori sa malograđanskim tripovima (Kompleks, Mentalitet, Bolje sjutra) , podgorički reper kao i njegovi Bassivity uzori povremeno pati od neubjedljive petparačke filozofije (Jebo vas trend), a zna i da bude na momente patetičan (Mala, Samo da znaš). Ni muzički gledano “TSS” ne donosi ništa svježe – matrice su tehnički savršene, ali često i previše ušećerene, uz par izuzetaka. Što se gostiju tiče, VIP i Struka su bacili prosječne strofe, Ayllah unosi lijepu svježinu na album, dok je Bdat Džutim “ukrao šou”. Sama tema Sivilovog albuma je pomalo klimava – priča koja se provlači kroz cijelu “Tamnu stranu sreće” priča je o klincu koji se kroz muziku ostvaruje i iskupljuje za brojne neuspjehe u životu. “Uspio sam, mama” motiv svakako nije nov na ovim prostorima, a i često pominjanje uspjeha u pjesmama je kontradiktorno ako se misli na standardno, svakodnevno poimanje “uspjeha”, s obzirom da i sam Sivilo u jednoj pjesmi govori da su čak i njegovi idoli na ovim prostorima praktično nepoznati. Ako bismo pak kao uspjeh definisali objavljivanje albuma kojeg se autor neće postidjeti onda Balši Krkeljiću zaista treba čestitati. Podgorički reper sa prvim albumom napravio je solidan start, pokazao potencijal, a koliko je potpisnik ovih redova uspio do sada da primjeti i osvojio srca brojnih Podgoričana koji su se prepoznali u njegovim stihovima. Upravo u manjku zanimljivih reperskih univerzuma na ovim prostorima Sivilo bi mogao da vidi svoju šansu, a udaljavanjem od beogradskog stila te korišćenjem lokalnog slenga i duha Stari aerodrom bi se u narednim njegovim izdanjima mogao pretvoriti u nešto poput Shaolin islanda kod Wu-Tanga ili Marinkove bare kod Prti Bee Geea, u novootkriveni kontinent sada dostupan za istraživanje hip hop pustolovima. Što se “Tamne strane sreće” tiče, u pitanju je album koji ima sitnih dječijih bolesti, ali koji nije hermetičan za razliku od većine domaćih izdanja pa mu svakako vrijedi pružiti šansu čak i ako niste tvrdokorni ljubitelj hip hopa. U vremenu kada album kao forma gubi smisao Sivilo ipak ostaje vjeran ovom formatu, a za pohvalu je što njegov materijal lagano teče od početka do kraja kao jedna cjelina i valja ga tako i kušati.
Poetic Boredom