Frank Sinatra je svojevremeno bio pojam. Bio je čovjek od reputacije, od prestiža; čovjek izražene harizme, osjećaja za eleganciju, lijepo i prijatno. Lijep muškarac, lijepog glasa, stasa i još boljeg držanja. Frank Sinatra je jedan od rijetkih umjetnika koji nije apsolutno ništa doprinio umjetnosti sem što je svoj život podario interpretaciji, u kojoj je neizmjerno uživao, usrećio nevjerovatan broj ljudi, i tako i završio svoju pjesmu. I tako bi trebao da se tretira, sa najvećim poštovanjem, a ova kompilacija ga srozava na vrlo niske grane, na grane jednog prosječnog malograđana, na grane jednog od naših mnogih narodnih pevaljki iz zadimljenih birtija gdje obitavaju muškarci i žene sa najgnusnijim i najnižim animalnim prohtjevima. Očigledno je, i više je nego očigledno da su Billy Sheehan, Bob Kulick, Brett Chassen i Doug Katsaros htjeli da urade nešto nesvakidašnje, da odaju poštu jednom velikanu na svoj unikatni način, i namjera im je sigurno dobra i jako opravdana, ali su to uradili na najgori mogući holivudski kitnjasti i pretenciozni način (i jako mi je žao da Dee Snider – glasnogovornik rock and roll-a – ima ulogu u ovoj nakaradnoj predstavu modernog zvuka) koji želi da oda falš poštu velikanima prošlosti. Poslovica kaže, „The road to hell is paved with good intentions”.
Ovaj album, ako tako može da se zove, je sranje. Izvinite me ako ne koristim neki eufemizam, ali ovaj album ne zaslužuje bolje riječi. Ima tu i tamo interesantnih momentata koji odvedu um na put, ali se vrlo brzo čovjek vrati u realnost i shvati da je ovo produkt umova deformisanih holivudskim načinom života. Uvjek sam bio protiv ocjenjivanja albuma, ali ovo je „0″, Nula sa velikim početnim slovom. Ako baš želite da iz ove pihtije izmeta izdvojite neki interesantan momenat, onda poslušajte „Strangers In The Night” gdje Joey Belladona (Anthrax) plače glasnim žicama. Čovjek je doista odao poštu jednom velikanu interpretacije i to je jedan od rijetkih momenata koji zaslužuje pažnju, i interesantno da je na pjesmi koja je označila živote naših roditelja. Ništa nije bez razloga.
Nikola Franquelli