Početkom godine smo sa Zgroom dogovorili da se odsvira To be punk festival. Logičan nastavak dogovora je bio da se javimo našem izdavaču Geenger records i da odsviramo Zagreb kad već izdajemo za njih.
Nema puno DIY organizacija po exYU kojima se uvijek možete javiti da dogovorite svirku. Na toj listi nezaobilazna je Nigdjezemska u Zadru koja nam je odmah potvrdila datum i tu se već skupilo tri grada.
Veliki problem za svaku turneju jeste što jedan datum bude petak, što je ok, ali ostatak nedjelje nije baš zahvalno svirati prvi put u nekom. Međutim, kako smo dobili priliku da pričamo za fanzin Out of the darkness (Hvala bratu Vojkanu), pričali smo na mnoge teme i dotakli se specifičnog odnosa Dubrovnika i Crne Gore. Mislili smo da je tour zakucan na tri grada a onda se javio Veca, da je ekipa iz Duborvnika oduševljena našim odgovorima u fanzinu i da bi mogli napraviti nešto u Dubrovniku.
Poslije skoro 25 godina sviranja svuda po Jugi, nisam osjetio takav nalet adrenalina, crnogorski bend u Dubrovniku je nešto što ideološki većina nas želi da ostvari, ali se ne dešava, a ovo je sve u okviru panka i DIY što je dodatno ogromna stvar. Tako se sklopio tour 4 datuma, plus mi je Veca preko poruka objanio da dio ekipe (sa sarajevskim korijenima) pravi u Olimpijskom gradu festival te da bi ako smo raspoloženi mogli zasvirati i tamo. Kako odbiti? I to se na kraju ispostavilo kao bomba nakon dvije nedjelje očekivao nas je Forever summer fest u SA.
Ali krenimo redom. Prvi i glavni izazov za nas je bio kako preći granicu Crne Gore i Hrvatske. Zbog neprijanih iskustava koje smo imali Veljko i ja sa Punkreasom, kada nam je zbog radnih dozvola propala mini turneja po Hrvatskoj, krojili smo plan kako preći granu?
U razgovoru sa Vecom napravljen je gerila plan da nas on i drug sačekaju u Trebinju, uzmu nam instrumente,a mi kao civili u proputovanju uđemo u lijepu našu. Zaputili smo se za Trebinje gdje smo u Undergroundu čekali Dubrovčane. Prije toga, jeli smo sarajevske ćevape na ulazu u Stari grad… E sad, kako se to namjesti kada su se Veca i Žuro pojavili u Trebinju osjećaj je bio kao da se znamo 100 godina, te da smo uvijek dio iste ekipe, društva, svjetonazora… Ono što je odmah bilo očigledno je da Veca ima energije ne za nas trojicu nego da smo doveli autobus ljudi iz Crne Gore, njega ništa ne bi zaustavilo da nas pogura ne do Dubrovnika nego do Italije!
Dok smo čekali zanimljive su nam bile opservacije dvojice Trebinjaca koji rade u Dubrovniku godinama. Odmah je jasno bilo koliko su ova dva grada povezana, koliko ne mogu jedan bez drugog te da politika i ideologija u svakodnevnom životu ne može biti prepreka. Iz tog razloga nakon što su Veca i Žuro svratili u megamarket ostalo je još malo da se domognemo famozne granice. Prenijeli smo instrumente u njihovo auto, a mi pod okriljem noći stigli do granične postaje. Jedna granica očekivano bez problema.
Dobra večer dečki. Sretan put. Nevjerovatno. Niko nas ništa nije pitao, tu je već uzbuđenje poraslo na max samim tim što je omogućen tour po Hrvatskoj. Sačekali smo Vecu i Žura te ujezdili u divni Dubrovnik.
Koliko pomiješanih emocija što smo sa NK tablicama došli u grad, parkirali i polako se zaputili do Udruge Orlando koju je ekipa pretovrila u prostor za vježbe i obnovila prostor nekadašnje udruge kada je scena cvjetala. Ne moramo reći da u tom hodu i odlasku do nekadašnjeg prostora bolnice koja je napuštena i koji je idealan kompleks za udrugu ove vrste smo pričali o svemu i svačemu. Istorijatu punk scene u Dubrovniku, političkoj situaciji, turizmu, ljudima i svemu ostalom. Ovo je bio prvi event nove DIY organizacije Delumbija koja pokušava da vrati scenu u grad.
Utorak je i pitanje je kako će sve proći? Malo noćnog razgledanja Dubrovnika, i okolnih prostora za vježbanje, u nekom momentu tu je i ekipa iz Trebinja, Srki i Beko, ljude koje znamo 100 godina i već se pravi dobra zajebancija kada treba uraditi tonsku. Sami sviramo, te je sve na nama.
Prostor je idealan za diy svirke. Brisani prostor, sa jedne strane šank sa druge strane bina. Problem je bio kako napraviti ton? Koliko smo shvatili jedan tonac je na proslavi te se postavilo pitanje, kako povezati nepoznati sistem da sve funkcioniše. Međutim domaćini ništa ne prepuštaju slučaju, tonac se pojavio iznamještao nas za pola sata, napravio sjajan osjećaj na bini. Ostalo je još da se hasa i da se čeka početak. Mučin u Dubrovniku! i dalje nam je bilo nevjerovatno.
Utorak. Prvi event udruge. Izašli smo napolje pod zvjezdano nebo iznad Dubrovnika, a prostor je počeo polako da se puni ljudima. Reklama je odrađena odlično, i već se skupila kritična masa da se može ustvrditi da će koncert uspjeti. Kroz druženja upoznali smo i kultni dubrovački bend Last Caress koji postoji od 90-ih. Svi preduslovi su bili ispunjeni i svirka je mogla da počne. Ne volim da licitiram i da prebacam brojke ljudi, ali po svjedočenjima prisutnih u Dubrovniku se odavno nije desio gig na koji su se ljudi odazvali, što nam je posebno drago. To pokazuje da se scena u Dubrovniku ponovo rađa, Najviše zahvaljujući ekipi koja se potrudila oko nas kao da smo im najbliži rod.
Sav taj naboj se osjetio i u našem sviranju, te smo isporučili sve što smo imali, da prijateljstvo nas i Dubrovnika bude nešto posebno. I bilo je! Nakon koncerta još se dugo ostalo unutra i ispred prostora, svodili su se utisci, dok nije došlo vrijeme za spavanje. Najmlađi od nas Grba je htio još da se druži te ostao sa ekipom, a Veljko i ja smo otišli da spavamo sa novim prijatelejm Oliverom u njegov stan.
Došli smo i prvo što mi je upaolo u oči – ploča Miladina Šobića koja stoji na polici na zidu u njegovom stanu. Oliver nam je samo rekao pa mi smo odrasli na tome. Sjedio sam i fleševima mi je prolazilo kroz glavu da sam u gradu na koji su padale granate, u gradu koji mi je geografski bliži od dosta gradova u kojima sam bio više puta, a u Dubrovnik ne idem jer je neko rekao da ne smijem. U gradu sa čijim ljudima se razumijem odlično, sa ljudima sa kojima govorim i razmišljam isto. Mnogo bi se moglo govoriti o tim osjećanjima i svemu što smo doživjeli tog dana i te večeri, međutim valjalo je ujutro ustati i otići u srce grada.
Bilo je vedro nad Dubrovnikom. Novembar, grad diše, nije udavljen turistima, i lijep je i čist kao sa razglednica. Ponovo puno emocija. Kafa na obali mora i gušteranje na suncu. Pozdrav sa Žurom koji je žurio na posao. Nastavljamo na suncu sa Vedranom koji nas je carski ugostio te bio turistički vodič tih par sati. Radovalo me što ćemo sa istom ekipom provesti još jednu noć u Sarajevu ali to što su nam priredili u sunčanom gradu jeste za jedno ogromno HVALA i ovim putem.
Trebalo je krenuti dalje, a iskreno nije nam se išlo. Umjesto autoputa, nekako odosmo Jadranskom. Uz prelistavanja memorije, slušanja dalmatinskih pjesama, pratilo nas je sunce cijelo vrijeme, mjesta i gradovi prelijepe Dalmacije. Umjesto nekih 3, 4 sata put nam se odužio na odbrih 6. Iako Veljko sam vozi, vrijedilo je. Došli smo i parkirali odmah prekoputa Nigdjezemske. U prostoru već nas je sačekao Nikola i njegova ekipa koja je uhodana u organizaciji. Bina i osvjetljenje već je spremno, tonska se odradila za čas. Ko nije bio – ovo je jedan od boljih klubova za svirke u kojima sam bio. Sama koncepcija mjesta je idealna, a spavaona je na spratu. Potencijalni minus može biti što u prostoru nema tuša, ali dobro, sve ostalo je genijalno. Posbeno nas je radovalo što vani na platou pored skejt parkova ima i teren za basket. Odjednom se stvorila i lopta, te smo se dobro zagrijali i poslije cjelodnevne vožnje zabavili se i istegli kosti i zglobove, što je najbolja moguća varijanta.
Ponovo su tu bili ljudi koji su za srijedu korektno popunili prostor. Ekipa iz Alergije, Ante iz Vlajternative, brat iz Sexymotherfuckersa, sa svima se našao zajednički jezik i teme za razgovor i ponovo je došlo vrijeme da se svira. Odpanjili smo to 40tak minuta jer smo ponovo nastupali sami, i ugođaj je bio potpun. Ljudi su nas odlično prihvatili za prvi put što uvijek jako prija kad ne dobiješ onaj thumb down. Moglo se nastaviti druženje sa ekipom, i ponovo spavanjac.
Radni dan, moralo se polako voziti i za Zagreb. Nismo imali prilike da upoznamo i doživimo Zadar, i rado se vraćamo da provedemo makar dan u ovom gradu. Ponovo dalmatinski melos dok se već jezdi ka glavnom gradu.
Stižemo u Zagreb, u žurbu i gužvu velegrada. Čujemo se sa bratom Sixom koji nam je našao sjajan smještaj u hotelu Evropa, gdje smo se odmorili i tuširali, što je posebno bilo značajno. Dan odleti brzo, i planirao se put do Jabukovca u kome je klub Dva Osam. Na naše oduševljenje, u ZG živi drugar iz Kragujevca koji radi dostavu po Zagrebu. To je bio veliki plus da nas on poveze od hotela do kluba. Tako i bi, te oko sedmice dođosmo u kultni klub koji se dosta promijenio i koji uglavnom pravi manje svirke, slušaone i warm upove.
U gradu je bilo više svirki te večeri te nije bilo jasno šta možemo očekivati što se posjete tiče. Međutim važno je bilo dođi u Zagreb, pričati sa izdavačem. Da nas i ekipa čuje po prvi put. Na bini nas se pridružio bend Noge, koji je donio dobar dio backline-a, i to nakon posla. Naklon i zahvalnost za njih. Solidno popunjen prostor. Svirku je otvorio bend Noge koji je fuzija svega i svačega. Dvojac, koji zvuči svjetski, te preporučujem da ih svako čuje na bandcampu i yt. Red je došao na nas. Nakon dvije svirke set lista je već išla kao po loju uz nešto lošiji zvuk, što svakako nije bio problem. Pored jednog Kragujevčanina pojavio se i drugi, pa je Šumadija imala dva svoja predstavnika na koncertu Mučina u Zagrebu što je kao plot nekog vica.
Probijen je led u Zagrebu uz još neke dogovore oko budućih izdanja i saradnje, te pričom sa ljudima. Ponovo nazad u hotel, gdje se spremao povratak sada već u Srbiju. Nama posebno srcu drag Novi Sad, i punk svetkovina To be punk.
Put ko put, puno priče, zajebancije, dogodovština prebiranja po svemu i svačemu, planovi… Doputovasmo u NS kojeg je već pokrio mrak. Prostor Fabrike. Kako smo ušli, pozdravio nas je Zoki, tu je bio i Gricko za miksetom, a onda se redala ekipa Crustalno, Lopoč, predobri ljudi i jako draga ekipa (Mostar, kako i ne bi?), Zgro, Dušica i BG ekipa, Zagreb… Kako se punio prostor eto ga i Smederevo, Sarajevo, Bošković OOTD i puno dragih lica, naravno Bogdan naš Crnogorac sa kojim se stigne progovoriti tek po neka.
Slapshot je svirao tu noć, ali meni su se iskreno slušali svi ostali osim njih. Crustalno, Peripetija, francuzi… Šta pričati o TBP a da se ne zna? Festival ljubavi i prijateljstva. Uprkos toj priči ko i šta predstavlja SKC NS danas, Zgro i sve što radi preko fanzina i događaja uključujući TBP je za vječno hvala, pa sve da digne ruke sjutra.
Mnogi su pisali izvještaje sa TBP tako da ne bih dužio oko svirki mnogo, ali činjenica jeste da su mnogi rekli da je ovo bio jedan od bolje ozvučenih događaja u Fabrici što smo apsolutno osjetili na bini. Prije korone kada sam dolazio sa Punkreasom spavali smo takođe u VaradInu kao i ovog puta i tu smo upoznali dragu prijateljicu sa kojom smo se vidjeli tek pred odlazak iz Novog sada, ali i to je postalo mjesto u koje se rado vraćamo.
Naravno drugi dan je bio rezervisan za odmor, drage ljude i obavezna kafa u Ovnu, koji je baš taj dan dobio kaznu i bio zatvoren na 15 dana od inspekcije. Ovaj lokal za one koji ne znaju predstavlja oazu subkulturne borbe ne samo Novog Sada već i cijelog regiona, te je česta meta fašista i ostalih degradirajućih struktura. Od nas će uvijek imati podršku!
Došlo je vrijeme i za drugi dan. Neću ponovo o svirkama, otišli smo u Fabriku i uglavnom se muvali oko štandova jer smo i sami valjali majice za tour. Posebno nam je drago što smo se sreli sa velikim prijateljem Nenadom koji je tokom godina uradio mnoštvo crteža za naše bendove te najnoviji cover za SMD fanzin koji radimo. Čovjek je nakon posla u Njemačkoj sjeo u avion i došao na fest. Već pred kraj, kao stariji ljudi Veljko i ja smo otišli polako put VaradIna, a Grba naravno ostao da zapečati tour i festival gluvareći sa ekipom do rane zore. Valjalo se vratiti kući i procesuirati sve što nam se dešavalo proteklih dana, te neobičnom rutom preko Loznice doći do Crne Gore.
Tek kad se sve leglo i prošao umor od puta valjalo se ići na već pomenuti Forever summer fest u novembru. Na touru nas je pratilo lijepo vrijeme i sunce. Čim smo se vratili kući kiša nije prestajala danima, a pred put za Sarajevo počeo je da pada i snijeg na pojedinim mjestima. Za razliku od toura u Sarajevu su odlučili da se pridruže i dva putnika Balša i Ognjen, pa smo išli u nešto izmijenjenom pojačanom sastavu.
Put preko Šćepan polja je standardno katastrofalan (Dobrodošli u Republiku Srpsku!), većinu vremena je bila magla, poledica, sve do svijetala Sarajeva i tog poznatog osjećaja oko nule te novembarske večeri.
Došli smo gotovo prvi u AG klub u kojem se održavao fest. Mima je već bio u klubu te smo progovorili nekolike riječi uz konstataciju da smo stigli prije Mostaraca u klub. Ponovo ne bih o samom događaju, jer imate prilike od nezavisnih izvještača da pročitate kako je bilo. Ali ono što treba istaći jeste pravo bratstvo i jedinstvo koje je vladalo te večeri, a i sledeće iako mi nismo bili tu. Ponovo ekipa iz NS, Crustalno, Zgro, Mima, ubrzo dolaze Veca, Žuro, Srki, Motus, i puno ljudi sa kojima se prvi put srećemo i neke koje znamo od ranije. U jednom momentu nisam znao jesam li kući ili u bekstejdžu. Da smo bili u šatoru na minusu ne bih imao zamjerke. Domaćini na visini zadatka. I opet kao i mnogo puta tokom toura mi samo prolazi kroz glavu, ko hoće od svih ovih ljudi da nam napravi neprijatelje? Uspjeti neće! Niko! I Nikad!
Svirka, druženje i zajebancija trajala je dugo u noć, svako sa različitim ekipama, a mi smo završili zajedno sa Motusom na spavanju u centru grada. Jutro nakon festivala bilo je predodređeno za kahvu, ćevape kod Ferhatovića, bleja sa ekipom, do kluba po opremu i nazad put Crne Gore, praveći nove uspomene iz divnog i ponosnog Sarajeva.
Blago koje se ponese sa ovih putešestvija, a koje prvenstveno čine ljudi sa ovih naših prostora pokazuje da je Jugoslavija jedan kulturološki prostor koji nije niti će prestati da ujedinjuje. Nema dovoljno riječi kojima bi se mogli zahvaliti svim pomenutim ljudima i onima koje sam nenamjerno zaboravio, a znaju dobro ko su. Ovim su učinili da vrijedi što smo ovaj bend počeli i što sviramo, a to ćemo poslije ovoga i nastaviti.
I da ne zaboravim ove rečenice su produkt razgovora sve trojice iz benda. Moj je posao bio da ih zapišem. Zato, nadamo se ponovnom viđenju sa svima vama bilo na našoj ili na svirci naših prijatelja iz mnogih bendova.
P.S. Nakon toura vidimo da dubrovačka scena cvjeta, stvari se dešavaju, ekipa radi sjajne stvari, a mi smo tu da pomognemo koliko možemo. Forever summer je opravdao očekivanja te su svi već u hajpu da se mora nastaviti ovo, jer će ovaj festival biti tačka okupljanja svih nas u periodu kad stvari malo utihnu i svi se uželimo svirki.
Ako si stigao do kraja teksta svaka ti čast, a sve što imaš da napišeš piši na stranicama benda.
Đola, Vela, Grba, Mučin 2025