Je li potrebna reklama Neil Young-u. Nakon 40 godina karijere, svakako nije, ali podsjetiti se da i on postoji, to svakako. Fan sam njegove muzike i pratim mu karijeru, ali u moru svjetske produkcije (smeća) kroz koje svaki dan plivam i ronim u potrazi za nečim novim, promaklo mi je da je izdao novi album. Ako je meni, možda je još nekome. Nakon kao barut suvog prethodnog albuma, Neil Young izdaje čisto gitarski i vrlo osjećajan album. Prepukli glas, električna i akustična gitara, malo efekata i gotovo. Ništa novo za ovoga čovjeka koji je karijeru započeo kao folk pjevač na akustičnoj gitari. Razlika između ovog i klasičnog unplugged albuma je u par tehničkih izvedbi kojima se atmosfera albuma drastično mijenja (na pojedinim pjesmama E i A žice su potpuno drugačije distorzirane od ostalih koje imaju klasičan Gibson zvuk sa blagim gain-om. Dodatno, razdvojili su kanale za te dvije žice, i ostale. U početku sam mislio da su dvije gitare, ali se na promotivnom video snimku jasno vidi da je sve snimano na samo jednoj gitari i uobičajeno za Neil Young-a, od prve). Međutim, najjača strana albuma, i ono po čemu je on itekako poznat, su zastrašujuće oštri tekstovi. Kada on govori, drugi slušaju. Kada on govori, nema advokata koji će uspješno osporiti riječi i činjenice. Čovjek nije pukim slučajem, zajedno sa Bob Dylan-om i još par poznatih imena šezdesetih godina, bio glas studentskog nezadovoljstva. Teme su uobičajene: politika, rat, porodica, ljubav, mir, djeca, događaji u svijetu, ali samo Shakey uspjeva da svojim riječima, muzikom i raspuklim glasom tako snažno i jasno dočara događaje o kojima pjeva, toliko snažno da nakon nekog vremena film počne sam od sebe da se odmotava. I na laganijim, mirnijim pjesmama, osjeti se bijes, razočarenje, tuga, sreća, ljubav, sve odjednom. Neil Young je jedan od rijetkih nevjerovatno upečatljivih interpretatora i ovaj album je kao LSD. Ako se unesete, ponijeće vas na trip po Neil Young svemiru koji je širok koliko i mašta.
Nikola Franquelli