Tridesetog oktobra obilježena je desetogodišnjica od objavljivanja poslednjeg studijskog albuma kralja popa Michaela Jacksona. Trenutno je aktuelno i suđenje Dr. Conradu Murrayu optuženom za ubistvo ovog muzičkog genija. I dok su sve kamere uperene u sudnici u Los Angelesu, malo je onih (osim njegovih obožavatelja) koji će pogled prebaciti na obilježavanje njegovog legata.
Kada je završio svoj govor nakon što je primio nagradu “Pop Artist Of The Millenium” koju mu je uručio princ Albert od Monaka 2000 god. poručio je: “Još ništa nijeste vidjeli”. Po njemu najbolji period je tek predstojao, (ali tada nije bio ni svjestan šta će ga sve čekati u novom milenijumu).
Toliko truda i perfekcionizma je uloženo u ovaj album, a tome svjedoči i činjenica da je na produkciju potrošeno preko 30 miliona dolara (koje je sam finansirao). Najveći broj pjesama snimljen je u Hit Factory studiju u Miami-u,i Record Plant studiju u Hollywoodu. Perfekcionsita po prirodi uvijek je sebi postavljao visoke zahtjeve – svaki novi album mora biti bolji od predhodnog. Tako je uvijek bio pod pritiskom. Njegovi albumi su zapravo najbolji i najprodavaniji albumi današnjice. Njegov “Thriller” je najprodavaniji album svih vremena. To mu je bila stalna opomena. Premašiti tako nešto ili se pak uklopiti sa tim bilo je gotovo nadljudski. Tako je na Invincible radio od 1997 do 2001 god.
Ali onda se desilo neočekivano. Sabotaža ovog muzičkog remek-djela počela je i prije samog njegovog objavljivanja, tj. kada je Michael jasno stavio do znanja Tommy Mottoli (predsjedniku Sony Music America) da napušta njegovu kompaniju. Od tada se stvara dobro pripremljena i organizovana mreža čiji je jedini cilj da se to spriječi. Ali to nijesu uspjeli, jer je Jackson bio odlučan u svojoj namjeri. Sony je smatrao da više neće imati interesa zbog Jacksonove odluke tako da se oko ovog albuma nijesu trudili. To je rezultiralo odbijanjem da se album promoviše, a Jackson je počeo sa svojim organizovanim masovnim protestima. Ali to je sada opširna tema kojom se nećemo baviti.
Dugo očekivani album sa 16 novih pjesama bio je prava poslastica za muzicke ljubitelje, jer je obilovao mnoštvom žanrova, tako da je svako mogao naći sebi po nešto. Prve tri pjesme Unbreakable, Heartbreaker i naslovna Invincible produkt su saradnje producenta Rodney Jerkinsa i Michaela Jacksona. Na prvo slušanje očigledno je da imaju iste autore, po inovativnom elektronskom zvuku, ali veoma različitom konceptu. U prvoj pjesmi Jackson objašnjava da je uprkos svemu i dalje tu, ostajući kao što kaže pjesma unbreakable (nesalomljiv). Izdvaja se dio:
“Možeš me pokušati zaustaviti, ali to neće ništa promijeniti / Bez obzira što napravio, ja ću i dalje biti ovdje / Kroz sve tvoje laži i smiješne igre / Ja sam konstantan, ja sam nesalomljiv”.
Zanimljivo je sa koliko je ljudi sarađivao na ovom albumu: tu je Teddy Riley (sa kojim je radio još od Dangerous albuma, a sada su to Heaven Can Wait, 2000 Watts, Don’t Walk Away i Whatever Happens). 2000 Watts je izazvala mnoge kontroverze,jer je Jacksonov glas primjetno drugačiji. Ispostavilo se da su koristili određene tehnološke metode kako bi boju glasa prilagodili elektronskoj pozadini. Whatever Happens je rezultat saradnje sa legendarnim Santanom. Santanin solo gitarski rif sjajno se uklopio sa Michaelovim pripovjedačkim stilom pjevanja. Za nju je bio planiran dugometražni video spot u western stilu, ali sve je palo u vodu zbog spora sa izdavačkom kućom. Ova sjajna pjesma sa ogromnim potencijalom zauvijek je izgubila svoju šansu.
Za You Rock My World je snimljen 13-ominutni “kratki film” (kako je Jackson volio nazivati svoje spotove). Radnja se odvija u jednom kubanskom kafiću u kojem Jackson zajedno sa glumcem Chris Tackerom kreće u švaleraciju. Iako neodoljivo podsjeća na Smooth Criminal ovaj video svakako posjeduje originalan koncept. U filmu se takođe pojavljuje i legendarni Marlon Brando koji glumi šefa mafije, a kojemu je ovo bila jedna od poslednjih uloga.
Balada You Are My Life koju je Michael snimio samo nekoliko nedelja prije objavljivanja, govori o njegovoj djeci. Izdavaja se emotivan stih:
“Dali ste mi snagu / Kada nisam bio jak / Dali ste mi nadu kada je sva nada nestala / Otvorili ste mi oči kada nisam mogao vidjeti / Ljubav me je uvijek ovdje čekala”.
Cry koju je napisao R. Kelly, je jedna od onih pjesama koja je obavezna na svakom njegovom albumu. Njen ekvivalet je npr. “Man In the Mirror”. Privacy je takođe jedna od pjesama koju je morao imati, a govori o nepravdi koju je uvijek dobijao od strane medija, naročito nasilnih novinara i žute štampe, a najveću poruku ima u stihu:
“No, tu ima pouka za naučiti, poštovanje se ne dobija, ono se zaslužuje / Prestanite tako zlobno napadati moj integritet”
Iako je sarađivao sa mnogim umjetnicima i producentima potpuno je (kao i uvijek) bio uključen u kreativni proces. Dvije pjesme koje se takođe izdavaju, a koje je samostalno napravio su Speechless i The lost Children.
Kritike pojedinih tadašnjih (!) kritičara bile su zaista komične. Jedan od njih je rekao kako je album ‘predugačak'(???)… Zaista čudna kritika. Kao da će nekome da pozli od previše dobre muzike? To će možda nekoga podsjetiti na scenu iz filma ‘Amadeus’, kada car Jozef II posle slušanja Mozartove opere “Otmica iz seraja”(remek djela klasične muzike), kritikuje ovog genija riječima: “Previše nota!”. Čak će i Saleri, ljuti Mozartov konkurent za austrougarskog imperatora reći da nema sluha.
Sam album je bio daleko ispred svog vremena. Njegov koncept poigravanja sa raznim žanrovima i novim zvukom za novi milenijum inspirisao je mnoge mlade zvijezde. Čak je i Justin Timberlake svoj “FutureSex/LoveSounds” album radio po uzoru na Invincible (neki kritičari su to okarakterisali kao ‘dobru kopiju Invinciblea’). Sledeće godine Eminem (koji skoro nikada nema lijepe riječi za svoje kolege) pohvalio je novi Michaelov album izjavivši da je “Invincible daleko najbolji album iz 2001”. Invincible je zapravo (prema čitateljima magazina Billboard) izglasan za najbolji album decenije. Priznanje je možda stiglo kasno, ali uticaj je bio taj koji je preovladao,jer kao što je Jackson jednom rekao: “…umjetnost, dobra umjetnost nikada ne može umrijeti”.
Luka Nešković
(Autor knjige “Invincible Sabotage: Inside Michael Jackson’s Case”)