Ono što nas vodi je težnja da kroz zvuk razjasnimo određena stanja i misli. Pored toga, postoji i uticaj pojedinih autora koji se bave ljudskom psihologijom i unutrašnjim konfliktima, poput Dostojevskog. Ne kao estetski uzor, već kao podsjetnik da je suočavanje sa sobom proces koji je često bolan, ali istovremeno nužan
Toliko projekata, žanrova, non stop u istraživanjima… Poslednje što si predstavio je Manastir. Vaša ekipa izbacila je izuzetno zanimljiv materijal „The Dreams of Ridiculous Man“. Možeš li za početak reći nešto više o projektu i albumu?
Manastir kao ideja benda se rodila tamo negdje prije desetak godina, otprilike kad je izašla „Litourgiya“ od benda Batushka kad smo Ivan i ja slušali taj album više manje do besvjesti i u biti je u svojem povoju bend bio izrazito okrenut ka symphonic black metal žanru. Kao bend, u tom momentu zapravo duo, smo snimili prvu stvar u doba kovida (Blackening), i posle te još jednu (Everything stays the same) koje su naginjale ka symphonic black metal zvuku i nakon male pauze između mojih nekih projekata došli smo do progressive ambient metala/roka.
Album je donio osam numera koje variraju žanrovski, ali opet čine zanimljivu cjelinu. Čini se da odiše gotikom i mističnim pejzažima i pričama, kao i nekim egzistencijalnim pitanjima. Kako su nastajale pjesme i koja je ideja iza cijelog albuma?
Pjesme su nastajale u slojevima, često intuitivno. Prvo bi došao neki zvučni pejzaž pa bi iz njega izronio rif ili struktura same pjesme. Inspiraciju crpimo iz unutrašnjih stanja, pitanja o smislu, o sudbini, o tome šta ostaje kada se sve ogoli. Htjeli smo da spojimo nešto vrlo lično sa zvukom koji ima širinu — da se “Boka drone ambient” izrazi kroz tvrđu, ponekad prog-metal, a ponekad i post-rock formu.
Ima li nekih konkretnih, ne nužno muzičkih uzora za Manastir i vaše stvaralaštvo?
Manastir nije nastao kao pokušaj da se slijedi neki određeni žanr ili konkretan bend. Više nas zanimaju načini razmišljanja i pristupi stvaranju: kako se gradi atmosfera, kako se razvija ideja bez potrebe da odmah sve bude jasno ili upakovano u formu. To se ogleda i u našoj muzici: nema standardnog refrena, nema klasične strukture, već postoji razvoj kroz slojeve, dinamiku i promjene u tonu i intenzitetu sa određenom dozom repetativnosti.
Kada su u pitanju muzički uticaji, ne polazimo od drugih kao modela, da po svaku cijenu zvučimo kao recimo Opeth ili Pink Floyd. Ono što nas vodi jeste težnja da kroz zvuk razjasnimo određena stanja i misli. Pored toga, postoji i uticaj pojedinih autora koji se bave ljudskom psihologijom i unutrašnjim konfliktima, poput Dostojevskog. Ne kao estetski uzor, već kao podsjetnik da je suočavanje sa sobom proces koji je često bolan, ali istovremeno nužan, i to je često osnova naših tekstova i kompozicija. Na kraju, ono što najviše oblikuje zvuk Manastira jesu naši lični procesi (što emotivni što misaoni) kroz koje prolazimo u datim trenucima. Muzika nastaje iz potrebe da se nešto prepozna, raščisti ili izrazi, i u tom smislu ona više funkcioniše kao unutrašnji dijalog nego kao poruka spoljašnjem svijetu.
Između pjesama na engleskom jeziku i instrumentala koji opet imaju engleske naslove, provukla se i “Praznina”. “Nema krivaca, svi smo sudije, Niko sebe pred sobom ne krivi a tek pred drugima”. Zanimljivo je da ni taj “sudar” jezika ne štrči. Hoće li ovakav balans postojati i dalje?
Definitivno. Jezik za nas nije prepreka već alat. Neki tekstovi prirodno dolaze na engleskom, posebno kada zvučna slika više naginje ka “internacionalnom” izrazu. Ali naš jezik (nazovimo ga kako god) donosi drugačiju emociju — siroviju, direktniju, često i dublje ukorijenjenu. “Praznina” je pjesma koja jednostavno nije mogla nastati ni na kom drugom jeziku. Taj “sudar” jezika na albumu zapravo oslikava i naše unutrašnje dijaloge.
Zanimljivo bi bilo ovako kompleksnu muzičku priču čuti uživo. Koliko je to realno, imajući na umu ograničenja prostora, dostupne tehnike, na kraju krajeva i publike navikle na drugačiji zvuk?
Izvesti “The Dreams of a ridiculous Man” uživo je tehnički zahtjevno, ali izvodljivo. Najveći izazov nisu samo uslovi poput zvuka i samog prostora, već opšti kontekst crnogorske kulturne scene. Nedostaje infrastruktura za alternativnu muziku. Većina prostora nije prilagođena ovakvom zvuku, a kulturne institucije rijetko imaju razumijevanje ili kapacitete da podrže ovakve i slične projekte. Publika koja je zainteresovana za ovakvu muziku postoji, ali je rasuta i bez jasnog prostora okupljanja. Nedostaje kontinuitet, medijska podrška i osnovna kulturna politika koja bi prepoznala važnost nezavisne scene. Bez jasne kulturne politike i medijske vidljivosti, ovakvi nastupi ostaju u domenu entuzijazma i improvizacije. Uprkos svemu, vjerujem da se može stvoriti kvalitetno koncertno iskustvo, čak i u ograničenim uslovima ako postoji dobra volja i minimum tehničke podrške. Radije idemo manjim, smislenijim koracima nego da čekamo idealne okolnosti koji gotovo sigurno neće doći sami od sebe.
Oni koji prate tvoj rad znaju da si se uspješno okušao u brojnim žanrovima. Najrecentniji je Ep koji si potpisao uz Bacilija. Sigurno je bilo inspirtivno ući u vode hip hopa, ali reci mi koliko je bilo zahtjevno i drugačije od svega što radiš?
U suštini, saradnja sa Ilijom je bila ta koja je izvukla iz mene maksimum. Kao osoba koja nikad prije nije svojevoljno upalila bilo kojeg hip hop artista da sluša, jer je moja sfera muzičkog interesovanja dominantno bila okrenuta prema metalu i raznim podžanrovima istog, kao i minimalizmu i staroj elektronici, morao sam sebe ne samo da uvučem u hip hop svijet već i da stavim sebi određene limitacije što se same forme pjesama tiče jer hip hop je sve samo ne razliven i bez ikakve forme a ja sam navikao da plivam sa zvukom. Samim tim sam preslušao šta je Bacili radio u predhodnim albumima i nekako smo prećutno kompletno otišli na drugu stranu i napravili fuziju njegove lirike i mojeg ambijenta tako da bih rekao da je to više zapravo ambient album sa elementima hip hopa nego klasični hip hop album. Jeste da je potrajalo malo sa puštanjem u etar „Iznad Etera“ što zbog velikog rada na animaciji što zbog aranžiranja samih pjesama i snimanja dodatih dionica ali mislim da je finalni produkt itekako vrijedan pažnje i mislim da će ostat zapamćen u novijoj istoriji crnogorske moderne muzike.
Vjerujem da bi nabrajanje svih projekata na kojima si radio zahtijevalo znatno više prostora. Blužđ, Solid Ground, Bells of the Old Town, Cajtnot… Tu je i ono što stvaraš kao Bellerophontes. Šta je to što je tebi bilo najznačajnije/najinspirativnije?
Ono što je zajednička crta mog rada sa većinom bendova što, na moju veliku žalost, ili više ne postoje ili su u fazi „hibernacije“ ali rad na svakom od tih albuma je oblikovao mene kao kreatora danas. Blužđ je više eksperimentalan i aleatorički nastrojen, Solid Ground je prog rock/metal, BotOT je kombinacija hard roka i metala i naravno tu je muzika koju stvaram pod pseudonimom Bellerophontes koja je zapravo najličnija i bez ikakvog kompromisa i svaki od tih albuma/EP-jeva/pjesama ima posebno mjesto u srcu između ostalog kao jedno bitno poglavlje mojeg muzičkog putovanja i sazrijevanja. Za neku dublju analizu bi trebalo stvarno više prostora.
Na čemu trenutno radiš?
Okopavam baštinu i sređujem imanje na Vilusima sa familijom pa su neki projekti pomalo on hold. Što se tiče muzičkog dijela u planu je pisanje novog materijala za Manastir, reći ćemo EP, koji će takođe biti šarolik što se strukture i forme tiče a paralelno finalni Boka drone ambijent album, kao kruna davno započete priče na obroncima maglovitih prčanjskih brda.
DL