Savjet: ne skidajte special edition ovog albuma! Dosta muke je bilo potrebno da shvatim šta su htjeli da mi kažu ljudi i onda dođem do zaključka da sam glup i da su tri bonus tracks gubljenje vremena. Aj’ ok, ‘Sentinel’ od ‘Priest-a’ je odrađen da valja, acoustic ‘Darkness within’ korektno, ali kakav samo promašaj… Kakav ‘Witch hunt’ promašaj!!! Razumljivo, momci su vjerovatno htjeli da odaju poštovanje ‘Rushu’, ali paranje ušiju i nagrizanje mozga je jedino što se da s’vatiti iz te pjesme. Znači, spešl edišn – not! I krećemo… Pričati o ovom bendu je ravno priči o tome da je nebo plavo ili tako neka glupa metafora, jer je njihov kvalitet i osjećaj za pravljenje muzike, kao i hitova, toliko očigledan i postao je standard kroz godine. Pa čak i lutanja. Imali su par kriznih momenata između 1994. i 2003, ali od tada tron svjetske muzike je rezervisan samo za njih. Machine fuckin’ Head! Od te famozne 2003. kad su razvalili svijet ‘Imperium-om’ i kompletnim albumom, ova četvorka predstavlja plamen koji se širi, a zemlja postaje mala za polja koja još nisu njime oprljena. Poslije vatre, tlo postaje plodnije, pa su četiri godine kasnije izbacili remek-djelo ‘The Blackening’ i to ostvarenje je okarakterisano kao vrhunac muzike, kao vrhunac stvaralaštva i postavilo težak zadatak pred Flynna i družinu. Napokon, nakon još četiri godine, novi materijal je isplivao i ponegdje opravdao sumnju u nastavak sage započete malo ranije. Za ‘Unto the locust’, njegov stvaralac Rob Flynn, kaže da je upravo ovaj album skup svega najboljeg što su mogli izbaciti, da je ovo najkompleksniji i najbolji uradak Machine Head-a od njegovog nastanka.
Jes’ da je čovjek napravio ovaj album i da ga mora poznavati najbolje, ali ipak prevladava utisak da su novih sedam stvari pomalo precijenjene. Svakako da je kvalitet neosporan, ali teško da će neka od novih pjesama doživjeti toliku popularnost kao desetine njih od prije. Kako se možda gospodin Flynn vara, tako se još više nadam da se ja varam X milion i da će narod prihvatiti ovaj album bolje nego ijedan do sad, jer svakako da ovaj bend to zaslužuje. Počev od uvoda u prvu pjesmu na, ‘I am hell (sonata in #C)’ dere mišljenje da su momci upravo htjeli da nadmaše sve što su do sada uradili i u tome malo pretjerali i dodali par dimenzija koje nisu baš svojstvene muzici na koju su navikli svoje fanove. Ali, već poslije nekih pola minuta gregorijanskog intra, slika Demmela, Ducea, McClaina i samog Flynna treperi pred očima! Ima nade… Shuffle off i redom se nižu klanice, od kojih je treća ‘Locust’, prvi singl sa ovog albuma. Pjesma u koju su položene sve nade da će odškrinuti vrata albuma i ućerati što više naroda unutra, na žurku punu (ipak) toliko prepoznatljive MH muzike. Čak i poslije toliko vremena, ovaj bend nije izašao iz nekih okvira u koje je sam sebe stavio, pa stvari u trajanju od 6+ minuta nadograđuju kratku tracklistu. Ipak, uz sve kritike, dobru tracklistu! Stižem do pete pjesme, naslovljene ‘Darkness within’ i čujem ‘Burning red’, čujem ‘The blood, the sweat the tears’, ‘Halo’, a to su upravo stvari koje su utrle put ovom bendu i ispalile ih na mjesto koje im pripada. Da li je potrebno pričati o načinu sviranja na ovom albumu? Da li je potrebno pominjati produkciju? Jednostavno, ovaj materijal predstavlja ono što se dalo očekivati od Head-a.
Zamjerka je što su nas Machine Head ostavili predugo da čekamo, pa je novi materijal zamišljen kao pakovanje od 6-7 pjesama, 6-7 hitova i stvari za udžbenike, enciklopedije i sve ostale pametne knjige. Ovaj album to definitivno nije! Ali, da je materijal za priručnik o sviranju, o kreativnosti i upravo složenosti koju su sami pomenuli – ooooo, to svakako jeste! Ne vjerujte prvom slušanju jer će vas prevariti, preslušajte ovaj album par puta i uvjerite se u istinski i iskonski kvalitet. Uvjerite se u Machine Head.
Lawrence