John Carpenter je režiser koji je mediokritet pretvorio u kult. Nisam videofil niti se nešto posebno razumijem u njegovu filmografiju, i pored par odgledanih filmova (i nezaobilazne Wikipedije), ne znam više o njemu.
Međutim, ono što sam primjetio jeste da je beskompromisno brutalnim horor i akcionim pričama, te jeftinim ali ujedno i zabavnim filmskim efektima, kupio publiku dotle da ga danas kite lovorikama kultnog režisera. Kvlt! Da li je to tako, ili nije, ne ulazim u to i evo kompetentniji od mene neka u komentare ostave svoje viđenje koje će sigurno biti interesantno i ostalim čitaocima. Stvar koju nisam znao je da čovjek komponuje muziku za svoje filmove i to radi vrlo uspješno sa izraženim osjećajem za formu i dinamiku. Album otvara sa instrumentalom „Vortex” koji je kao neka nevjerovatna preteča „Blade Runner” vs. Justice (mislim na bend Justice) iskopana iz nekog podruma nakon trideset godina. Jako zanimljiva i vrlo energičan instrumental koji je istog momenta zainteresovao širu publiku. Nažalost, poslije ovog odličnog uvoda, osjetan je pad u kvalitetu ostalih instrumentala i samim tim i percepcija cijelog albuma. Mada, nakon višebrojnog preslušavanja, izdvajaju se pojedine cjeline koje ostavljaju i više nego pozitivan dojam i tu moram spomenuti „Fallen” i pjesma „Wraith” sa kratkom ali izrazito upečatljivom gitarskom solo dionicom. Da čovjeku krv uzavri! Dominantni klavir, klavijature i vrlo maštovito iako minimalistički iskorišteni pojedini efekti i živi instrumenti imaju tu moć da vam pred očima ožive scene nekih od njegovih filmova ali ovoga puta ostavljaju kudikamo uvjerljiviji osjećaj. Sva me ta atmosfera neodoljivo podsjeća na gejmere ne više u svojim teen godinama i sa porodicom, koji ne zapuštaju svoju ljubav prema digitalnom svijetu i svaki dan mu se vraćaju kao svojevrsni bijeg od gluposti svakodnevice, i onaj dječiji bunt koji su morali da zamjene zahtjevima poslodavca. Ovaj album ima upravo tu neku žicu bunta protiv sistema ali je tako suptilna, tako dobro zamaskirana, da treba malo vremena da se otkrije, iako je tijelo osjeća već od prvog slušanja. Bez daljnjeg, ovo je jedno interesantno i kvalitetno „slušanje” koje otvara mnoga, mnoga druga vrata. U poređenju sa današnjim „industrijskim standardom” elektronske muzike, ovaj album može da zvuči „zastarjelo”. Odmah da vam kažem da bi to bio komentar apsolutnog početnika. Razlika je jedino u upotrebi, tj. neupotrebi moderne tehnike i pridržavanja klasičnijem modelu stvaranja muzike bez svih onih iščašenih efekata koji su marketizovali bendovi kao Justice. Znači, ponovo, razlika je samo u izvedbi, ali ideja je sasvim aktuelna i nadasve dobra.
U osnovi, „John Carpenter’s Lost Themes” je filmska muzika ali tako komponovana da može da se po cijeli dan vrti na kućnim audio uređajima jer je lišena onih grubih i naglih okreta u temama pjesama toliko izražene u mnogim OST (a malo koji su uspjevali to kreativno da iskoriste u svoju korist, tj. korist pjesama – Queen bi bili jedan dobar primjer). Pjesme na „Lost Themes” nisu podložne strogoj dinamici filma i scenama koje se brzo mijenjaju iz momenta u momenat. Upravo je fluidnost najveći adut svih pjesama, dinamika (slušaj „Fallen”), kao i temeljnost razrađenih ideja. Bravo za Gospodina Carpentera. Iznenađenjima nikada kraja pa ni u poznijim godinama.
Nikola Franquelli