Kada je najavljena nova argentinska serija od šest epizoda prije nekih pola godine, poznavaoci pop kulture su podigli sopstvene skale očekivanja, makar se radilo i o Netflixovom novom projektu. Prvi kadrovi koji su prikazivali snijegom pokriven Buenos Aires zaista su obećavali. Argentinci, izgledalo je, nijesu žalili da ulože u ekranizaciju jednog od najvećih djela tamošnje strip umjetnosti – Hector German Osterheldovog El Eternauta. Pa, šta se onda desilo sa finalnim proizvodom?
Već neko vrijeme Netflix i ostali striming servisi polako ubijaju, ako ne kvalitetnu filmsku umjetnost, ono makar želju među gledaocima da tragaju za njom. U moru istih serija i filmova ispod praga gledljivosti, može se pronaći ponešto vrijedno pažnje. Najčešće to budu zapostavljene evropske, azijske i južnoameričke produkcije.
Kada je najavljena nova argentinska serija od šest epizoda prije nekih pola godine, poznavaoci pop kulture su podigli sopstvene skale očekivanja, makar se radilo i o Netflixovom novom projektu. Prvi kadrovi koji su prikazivali snijegom pokriven Buenos Aires zaista su obećavali. Argentinci, izgledalo je, nijesu žalili da ulože u ekranizaciju jednog od najvećih djela tamošnje strip umjetnosti – Hector German Osterheldovog El Eternauta.
Eternaut – naučnofantastični strip koji je kreirao pomenuti gigant ovog svijeta, uz crteže Francisca Solana Lópeza prvi put je objavljen u časopisu Hora Cero Semanal između 1957. i 1959. godine. Radnja se, kao i u serijalu koji smo gledali ovih dana, fokusirala na nekolicinu preživjelih nakon smrtonosne invazije vanzemaljaca na Buenos Aires. Oesterheld je 1969. godine napravio novu verziju stripa sa crtežima Alberta Breccie i izraženijom političkom notom. Eternaut od tada do danas zaokuplja pažnju, očigledno ne samo strip publike. Činjenica da Eternaut nije izgubio na aktuelnosti i živosti, iako je strip kao medij preživljavao mnogo promjena od tada, govori o kako kapitalnom djelu se radi.
To što je na ekranizaciju ovo djelo čekalo do treće decenije novog milenijuma treba zahvaliti sporovima oko autorskih prava, te kasnijim nezadovoljstvom Osterheldove porodice ponuđenim scenarijima i produkcionim egzibicijama. Ni ovaj projekat koji smo imali prilike da vidimo nije tekao glatko. On datira još od 2018. godine, da bi prvi kadrovi bili predstavljeni tek u godini za nama.
Radnja serije počinje tokom naizgled obične ljetnje večeri u Buenos Airesu u kom građani otkrivaju da snježne pahulje ubijaju u dodiru sa kožom. Zarobljeni u kućama bez struje i sredstava komunikacije, Huan Salvo (Ricardo Darin, široj publici najpoznatiji iz filmova Wild Tales i Secret In Their Eyes) i njegovi prijatelji moraju da pronađu način da lociraju svoje najmilije, ali i da se udruže u borbi protiv misteriozne, brzo saznajemo vanzemaljske invazije. Naravno, već u prvoj epizodi postaje jasno da najveća prijetnja možda dolazi iznutra, od nepovjerenja u bližnjeg svog.
Vrijeme je jako bitan faktor ovog serijala. Priča je, normalno izmještena iz originala i pedesetih prošlog vijeka u moderni Buenos Aires. Nakon svega što smo prošli početkom ove dekade, teme izolacije, a sa njom i invazije i neizvjesnosti su dosta upečatljivije nego da su ostale vjerne stripu. Prizori ljudi kako ulaze sa nekoliko pahulja na čizmama bude pomalo zaboravljene osjećaje i anksioznost. Ulice prepune tijela pod sve debljim slojem snijega izgledaju turobnije u kombinaciji sa zvukom teškog disanja ispod obaveznih maski. Otuda, vjerujem, i brzo stečena ravnodušnost likova na nove pejzaže.
Oni koji su uživali u kadrovima ovog stripovskog remek djela sa pravom su zgroženi. Prije svega serijal je izostavio izuzetan početak originalnog predloška u kome putnik kroz vrijeme prepričava svoje putešestvije u borbi sa vanzemaljskim silama. To nas lišava jednog dubljeg konteksta cijele sage o Eternautu koji se otkriva u kasnijim strip tablama. Za razliku od stripa, Netflixovi likovi ostaju neizgrađeni, pa tako oduzimaju, naročito najistaknutijim karakterima Huanu Salvu i Alfredu Favaliju većinu onoga što ih je u stripu činilo autentičnim. Naravno, tu su i brojne adaptacije originalne priče, koje funkcionišu bolje ili lošije u odnosu na svoje stripovske pandane. Pretežno se radi o drugom slučaju.
Ono što serija postavlja donekle dobro je tumačenje Osterheldove ideje, da se ne fokusira na jednog – centralnog junaka, već više ka kolektivu i zajedništvu u teškom trenutku koji je zadesio jednu zajednicu. Sam Osterheld je mnogo puta pričao da je nedjeljni ritam izlaska njegovih tabli često mijenjao unaprijed određen tok priče ili izmišljao nove rukavce. Upravo tako su se razvijali novi karakteri, kojih i u tv serijalu ima dosta. Možda i previše. S obzirom da je serijal dobio zeleno svijetlo za drugu sezonu, a po pravilima na kojima funkcionišu ovakvi projekti, za očekivati je da nas sledeći set epizoda upozna sa potpuno novim likovima. Ovakvo gomilanje teško da će priči donijeti prijeko potrebnu slojevitost i autentičnost.
„Eternaut je najprije bio moja verzija Robinsona. Usamljen čovjek, okružen i zarobljen ne više morem već – smrću“, govorio je Osterheld i objašnjavao da jedini junak koji vrijedi je junak „u skupini”. Dakle, nikad individualni junak, nikad junak osamljenik. Ono što smo dobili u tv interpretaciji, ipak je daleko od ove ideje.
Tim principom se očigledno donekle vodi Netfliksov serijal u režiji i produkciji Bruna Stagnara, koji je zajedno sa Arielom Stagnarijem napisao scenario. Međutim njegova dinamika i otvaranje brojnih sporednih rukavaca za likove koji brzo nestaju sa ekrana i iz sjećanja, a bez iole značajnijeg uticaja na glavni tok, diskutabilno je rješenje.
Postapokaliptične priče sve su češće u savremenoj pop kulturi. Odavno je trebalo da dosegnu tačku prezasićenosti. Nekim čudom se to još ne dešava. Iako, prelijepo snimljena u pejzažima smrtonosnim snijegom pokrivenog glavnog grada Argentine, koji je u istoriji ovu pojavu zabilježio svega dva puta (prije stripa samo jednom), serija Eternaut ne iskorištava kapacitete priče koju razvija. Vrlo često zapada u iste one krize od kojih su patile sezone ili epizode Walking Deada, Siloa ili Last of Us. Istražujući lavirinte funkcionisanja postapokaliptičnih ljudskih zajednica, Eternautova televizijska adaptacija često liči na sapunicu, tako daleko od izvornog štiva. Odavno je publika sita tih momenata.
Ti momenti dolaze do izražaja u sporom ritmu prvih epizoda. Izgleda gotovo kao da pratimo svaki minut u životu jedne male zajednice. U prva tri nastavka mnogo je scena u zamračenim sobama, likova koji razgovaraju o svojim strahovima i brigama. Tu su i nagovještaji problematičnih prošlosti koji će valjda svoje epiloge imati u drugom dijelu serije. Tek sa pojavom nesvakidašnjih okupatora ritam se mijenja, a priča dobija na intenzitetu. Naravno, tu pomenuti bijeli pejzaži igraju veoma važnu ulogu. Do četvrte epizode, priroda ove specifične apokalipse postaje jasnija i El Eternauta sve više ulazi u domen naučne fantastike sa brojnim specijalnim efektima.
Još jedna manjkavost serijala je nedostatak majstorstva kojim je Osterheld preplitao političku istoriju, nestabilnost tadašnje Argentine i stalnu opasnost vojnih struktura sa vanzemaljskom invazijom. U serijalu takve akcente vidimo u naznakama. Jedan zanimljiv komentar na društvenim mrežama ukazao je na sumnjičavost među likovima serijala i veliko prisustvo analogne tehonologije. Komentator je upravo to opravdavao ovim ranama iz moderne istorije zemlje.
Argentina danas svakako nije ona od prije 70 godina, ali bi, primjera radi, korišćenje komplikovane globalne političke situacije i pozicija Argentine na čelu sa tvrdolinijašem Havijer Mileiem u njemu, dali svježe čitanje novog Eternauta. Odavno ta zemlja nije imala ovako živopisnu političku scenu. Zamislite samo refrence na predsjednika koji se oblači kao superheroj General An-cap (anarho-kapitalizam) i vitla motornom šegom kao prijetnjom kresanju parazitskih djelova državnog aparata. Ne, ne govorim o stripovskom, već o stvarnom vođi moderne Argentine.
Dobro, odvelo bi nas to u drugom pravcu, ali bi novo čitanje između redova Eternauta u novoj političkoj zbilji bilo lijepa posveta ljevičaru Osterheldu. Uzgred budi rečeno, njegov život i njegova uvjerenja i stavovti, na kraju i smrt njega i njegovih ćerki su odavno zavrijedili jedan lijep omaž. Bez ikakvog dorađivanja bila bi to pripovjedna bomba.
Nakon svega seriji se ipak prišlo sa poštovanjem. O tome govore i podaci o godinama provedenim u pisanju scenarija (ok nije neko opravdanje), produkciji i snimanju. Materijal za šest epizoda sniman je 148 dana, sa 2900 glumaca i statista koji su najbolje od sebe dali na 50 stvarnih i 30 virtuelnih setova. Nakon svega tu je i preko 18 mjeseci postprodukcije.
Rezultat – solidan serijal koji će vam prekratiti vrijeme. Ako nijeste opterećeni zaostavštinom predloška čiju višeslojnost nije ni zagrebao. Realno, poštenije bi bilo staviti onaj disklejmer da je inspirisan stripom. Ovako, svjesno se igralo na odavno formiranu publiku, pojačanu opštom populacijom Netfliks lutalica i zgubidana.
No, kako danas publika ima glavnu riječ, to je već nakon dva dana bilo jasno da Eternaut dobija nastavak. Serija je jedna od najgledanijih na ovoj platformi, a one koji filmski sadržaj traže putem pretrage na njoj i what to watch next lista, baš i ne zanima šta je to htio Osterheld reći davnih 1950-ih.
„Vjerujemo da ćemo cijelu priču uspjeti zatvoriti na lijep način, sa još valjda osam epizoda…”, rekao je povodom vijesti o nastavku serijala Marias Mosteirin iz produkcijskog tima. „Možemo izdržati drugu sezonu, ali ne više od toga. Osjećamo da je, umjetnički, to ciklus kojim možemo održati mističnost i avanturu stvaranja serije”, dodao je on. Sjetimo se slične riječi izgovarao je i tvorac korejskog serijala Squid Game. Dobili smo gotovo negledljiv drugi nastavak koji će se vještim marketinškim trikom preliti u drugi dio drugog nastavka. A gdje je 2.2 tu je i tri… Ukoliko zainteresovanost publike bude kao što se očekuje, eto nama Eternauta trećeg i četvrtog. A ni ovaj i ovakav nam nije mnogo trebao.
Iako obećavaju dublji zalazak u vode naučne fantastike u koje su tek zagazili sa prvom sezonom, svi oni koji su upoznati sa višeslojnošću stripa nemaju čemu da se raduju. Za očekivati je da ćemo gledati još jednu paradu opštih mjesta oplemenjenu lijepim turobnim pejzažima svijeta u nestajanju. No, toga smo se makar nagledali posljednjih dvadesetak godina.
P.S. Od iznenađenja u drugoj sezoni, pisac ovih redova očekuje najviše od scene sa pokvarenim slušnim aparatom glavnog junaka. Čemu je taj komad priče služio – u prvih šest epizoda nijesmo dobili odgovor.
DL