Odavno već Nick Cave komunicira sa svojim fanovima i svijetom putem veb stranice Red Right Hand. Nedavno mu je jedan od pratilaca poslao pjesmu generisanu od strane Chat GPT-a urađenu u stilu samog Cavea. Očigledno je ovo zaintrigiralo umjetnika koji se obratio otvorenim pismom.
Dragi Mark,
Od kada je Chat GPT lansiran u novembru prošle godine, mnogi ljudi, većinom opijeni nekom vrstom algoritamskog čuda, slali su mi pjesme „u stilu Nicka Cavea“ koje su tamo napravljene. Bilo ih je na desetine. Dovoljno je da kažem da ne dijelim isto oduševljenje ovom tehnologijom. Razumijem da je ChatGPT još u povoju, ali možda je upravo u tome zastrašujuća strana vještačke inteligencije – što će zauvijek ostati u povoju, jer će uvijek imati još da napreduje, a smjer će uvijek biti naprijed, uvijek brže. Ne može se vratiti unazad, niti usporiti, jer nas vodi ka nekoj utopijskoj budućnosti, možda, ili ka našem potpunom uništenju. Ko to može sa sigurnošću reći? Ali sudeći po ovoj pjesmi „u stilu Nicka Cavea“, stvari ne izgledaju dobro, Mark. Apokalipsa je već krenula. Ova pjesma je loša.
ChatGPT je, u ovom slučaju, imitacija kao ruglo. Možda može da napiše govor, esej, propovijed ili čitulju, ali ne može da stvori istinsku pjesmu. Možda će s vremenom uspjeti da napravi pjesmu koja je, na površini, neprimjetno različita od originala, ali će to uvijek biti kopija, neka vrsta burleske.
Pjesme nastaju iz patnje, pod čime mislim na kompleksnu, unutrašnju ljudsku borbu stvaranja, a koliko ja znam – algoritmi ne osjećaju. Podaci ne pate. ChatGPT nema unutrašnje biće, nije bio nigdje, ništa nije izdržao, nije imao drskosti da pokuša da nadmaši vlastita ograničenja – i samim tim ne može da doživi zajedničko, transcendentno iskustvo, jer nema ograničenja iz kojih bi mogao da se uzdigne. Tužna sudbina ChatGPT-a je da oponaša, a nikad ne može imati autentično ljudsko iskustvo, ma koliko god to iskustvo s vremenom postalo bezvrijedno ili beznačajno.
Ono što čini jednu pjesmu velikom nije njena sličnost s nekom prepoznatljivom. Pisanje dobre pjesme nije oponašanje, kopiranje ili parodija – to je upravo suprotno. To je čin samouništenja kojim se ruši sve ono što si ranije stvarao. To su ti opasni, srceparajući iskoraci koji umjetnika lansiraju izvan granica sopstvenog prepoznatog identiteta. To je dio autentične kreativne borbe koja prethodi stvaranju jedinstvenog stiha prave vrijednosti; to je bezdahni susret sa vlastitom ranjivošću, nesigurnošću, sitnošću, suočenom sa osjećajem iznenadnog otkrića. To je iskupljujući umjetnički čin koji dira srce slušaoca, gdje on u unutrašnjim slojevima pjesme prepoznaje svoju krv, svoju borbu, svoju patnju. To je ono što mi skromni ljudi možemo da ponudimo, a što vještačka inteligencija može samo da imitira – to je transcendentno putovanje umjetnika koji se vječno bori sa vlastitim manama. Tu stanuje ljudski genije – duboko ukorijenjen u ograničenjima, ali ih stalno nadmašujući.
Možda zvučim kao da sve ovo shvatam previše lično, ali ja sam tekstopisac, i upravo sada sam u samom procesu pisanja pjesme. To je krvav posao, ovdje za mojim stolom, koji zahtijeva nešto moje, da bi se rodila nova, svježa ideja. Zahtijeva moju ljudskost. Šta je ta nova ideja – ne znam, ali negdje je tamo, i traži me. Naći ćemo se, vremenom.
Mark, hvala ti na pjesmi, ali, uz svu ljubav i poštovanje svijeta – ova pjesma je glupost, groteskna parodija onoga što znači biti čovjek. I, pa… nije mi se baš svidjela — iako, čekaj!, kad ponovo čitam, postoji jedan stih koji mi nešto znači —
„U očima mi gori pakao“
— kaže ta pjesma „u stilu Nicka Cavea“, i to je nekako tačno. U očima mi stvarno gori pakao – i to je ChatGPT.
Sa ljubavlju,
Nick
Caveovo pisanje možete čuti kroz riječi glumca i tv voditelja Stephena Frya