Drugi album Hellyeah. Ljudi za sebe kažu da su moderni kaoboji i “redneck” (u prevodu, seljačina), pa ne očekujte intelektualno nadahnut album. Ovo je visokooktanski krljajući metal usresređen isključivo na štektanje i dobru kafansku zajebanciju, takvog ga prihvatite i ako vam ne odgovara ta atmosfera, stanite sa čitanjem. Niste stali? OK. Već sa prvim albumom je bilo i više nego jasno da Vinnie Paul ovdje vodi glavnu riječ i da se priča započeta sa Panterom, te sa Damageplan, i ovdje nastavlja. Ništa loše, samo činjenica. Prvi album je bio dobar. Dobar sa zadrškom, barem iz mog ugla, jer je album bio više krljanje i prštenje rifova, dok je atmosfera bila ipak pomalo zapostavljena. Situacija na ovom drugom albumu je ista što se tiče štektanja, rafala, bombardovanja, gaženja, stampeda instrumenata i urlanja da su “redneck” i ponosni na sve što im jug daje (??), no, ipak, na “Stampede” je atmosfera kudikamo jača, kompaktnija i familijarnija. Da, familijarna je dobra riječ pošto je svi oni baš toliko i potenciraju. Očigledno da je svo vrijeme na prethodnoj turneji i proces rada zbližio bend, a rezultat je ovaj jako dobar spoj agresivnosti i osjećanja. Iako su osjećanja prikrivena muškim egom, bocama piva i pokazivanjem testosterona, itekako se osjete na pjesmama kao “Hell of a Time” ili “Better Man”, dok je agresivnosti i više nego dovoljno na ostalim. Jednostavno rečeno, jebeno dobro! Znate one albume koji su od početka do kraja štektanje i masivni rifovi ali sve na kraju zvuči isprazno, dosadno i monotono. Ima takvih albuma podosta. “Stampede” nije takav i iako nije najveće čudo koje je zadesilo planetu zemlju, album je koji će ostaviti traga, a uživo, uvjeren sam da će biti žrtava, što se itekako dobro čuje na “Alcohaulin’ Ass”, bonus pjesmi na limited izdanju albuma.
Nikola Franquelli