Novi album je tu. Zove se „Sve će to narod pozlatiti”. U komentarima hvalospjevi i zaista, a čitaoci će mogu pročitati i našu recenziju. Jako smislen, i vješto spakovan album. Koliko se ovaj dio kuvao u tvojoj glavi i da li je odrađeno sve što si želio?
Hvala puno! Za ovaj album mogu zaista reći da je sve onako kako želim. Iako sam ga stvarao zadnje dvije godine, ideja za njega rodila se još tijekom rada na prvom albumu „Naši Životi Više Ne Postoje”, koji smo izdali 2022. godine. Otprilike svake godine izbacujemo novi album, no ovaj je bio poseban slučaj jer se radio paralelno s našim drugim albumom. To je, između ostalog, razlog zašto je proces trajao toliko dugo.
Možda bi bio gotov i ranije, ali na pola puta sam morao nanovo snimati neke dionice i tekstove. Do tada sam tražio način da album dobije završnicu kakvu zaslužuje, a ideja o sceni između oca i sina mi je konačno sinula. Ta pjesma, koja nosi veliki emotivni teret, bila je nevjerojatno izazovna za realizaciju, ali upravo zbog toga mi je postala jedna od najvažnijih. Mislim da je ta borba da je napravim kako treba ono što je cijelom albumu dalo poseban pečat.
Pročitao sam da si bio odustao i od gitare i od metala, i da se tokom korone sve vratilo. I, evo nas danas sa albumom. Pretpostavljam da je ovo ventil za tebe. Vjerovatno je rano, ali moram pitati šta su dalji planovi? Mnogi ljudi žele ovo čuti uživo. Da li je moguće interpretirati ovu atmosferu?
Nisam slušao metal skoro deset godina, a još manje svirao gitaru. Neki novi putevi u životu odveli su me na potpuno drugu stranu. U neku ruku, ne vidim to kao nešto loše – dapače, otvorilo mi je prostor da stvaram bez ograničenja i unaprijed zadanih kalupa. Zbog toga ovaj album zapravo i nema toliko klasičnih black metal elemenata koliko ima mješavine različitih žanrova. Iskreno, nije mi ni bitno u koju kategoriju nas ljudi svrstavaju. Ono što mi je važno jest da kroz muziku i tekstove stvorim film u tvojoj glavi – emociju, sliku, atmosferu.
Neke pjesme s ovog albuma definitivno su prilagođene za izvođenje uživo, dok su druge toliko složene, ispunjene zvučnim pejzažima, da ih jednostavno nema smisla izvoditi izvan studija. Te pjesme su nastale u posebnom trenutku stvaranja i najbolje funkcioniraju upravo u tom obliku.
Ipak, sigurno je da će se nekoliko pjesama s albuma naći na našoj koncertnoj setlisti. Na nastupima želimo prenijeti barem djelić onoga i te sveukupne atmosfere koju smo stvorili ja albumima, ali i omogućiti publici da u toj muzici pronađu vlastitu emociju i doživljaj.
Mnogi smatraju da je ovo blek album, simfonik blek. Usudiću se reći da je ovo najbliže filmu. Ne znam da sam skoro gledao ovakav muzički film. Izuzetno vjerno muzikom praviš slike. Kako se to gradilo?
Kao što sam maloprije napisao, apsolutno me ne interesuju žanrovi u koje nas svrstavaju. Što je još dodatna sol na ranu, ti symphonic bendovi – njih uopće niti ne slušam jer mi većina zvuči sladunjavo i bezveze.
Kod nas je orkestar tu samo da pridonese priči. U nekim pjesmama ga uopće niti nema jer nije bio potreban. Razlika nas kao benda i tih simfonijskih bendova je što oni trpaju orkestar svuda, a kod nas to služi kao jedan komad koji čini album uz sve ostale komade koji čine priču. Kao kad gledaš film: Od dva sata filma možda je 40ak minuta orkestralne muzike. Pravi kompozitor zna kad treba pustiti temu, kad je treba povući, kad pustiti tišinu da priča… Sve to i ja imam u obzir kad pravim album kao ovaj.
Black metal je sam po sebi atmosferična muzika, može biti surova, a može biti i melankolična. Dosta naših rifova vuče na taj žanr prosto jer mi je lakše objasniti stanje uma glavnog protagoniste. Ako je uplašen i pod stresom – blastbeat i brži tremolo. Ako je tužan i doživio je smrt prijatelja – tremolo gitara i neka srceparajuća melodija.
Cilj je bio s ovim albumom da svaki rif prati radnju onoga što se događa u tekstu. Mislim da sam u 80-90% slučaja u tome i uspio.
Baviš se teškim, bolnim istorijskim temama, u kojima zaista dominira mračna atmosfera, ali ono o čemu ti pjevaš su stvari koje recimo kolijevka bleka Norveška nije u ovoj mjeri preživjela, uključujući i Vukovar koji je samo još jedna bolna tačka u našoj zajedničkoj istoriji. Kada i zašto si se uhvatio u koštac sa tom tematikom?
Zato jer niko to ne radi. Svaka čast Norveškoj i njihovoj muzici, no kakve to ima veze sa mnom? Mi narodi s Balkana imamo svoju povijest, svoju etno muziku, svoje instrumente…
Do prije desetak godina su se ljudi toga stidili. Ne znam zašto, ali imam osjećaj kao da većina ljudi pati za tom zapadnjačkom propagandom truleži.
Mene ne zanima rat, ja rat mrzim i sa ovim albumima pokazujem kakvo je to zlo i kako to utiče na ljude. Pokušavam prikazati to psihološko stanje nacije – kako se žrtve ponašaju i kako se oni koji ih prave žrtvama ponašaju. Kod mene je to sve nekako sa psihološke strane napravljeno.
Na ovom albumu pratiš taj narod, slušaš kako ginu iz pjesme u pjesmu, nadaš se tračku nade, čekaš da makar jednog osvete i onda dođe pjesma “Krvavi Božuri” gdje se narod u bijesu iživljava na uhvaćenom Njemačkom vojniku za sve što su do sad prošli i… nije ti baš svejedno to slušati jer razumiješ zašto to rade, ali nije to „osveta” za kojom si tragao.
S takvim trenucima pokušavam prikazati rat kao najveće zlo.
S druge strane, tražim ovdje pravu riječ i pokušavam biti blag, ali začuđujuće je da prvi bend koji je napisao i napravio album o narodu s Kozare – smo mi. Ne može se reći da ljude ne zanima ta tema jer vidim po broju komentara i slušanjima da ih itekako zanima. Nadam se da, kad nama izađe posljednji četvrti album i kad prestanemo postojati i izdavati više da će neki drugi bend, bilo noviji ili stariji, nastaviti ovo u sličnom žaru kao mi.
Pročitao sam da je tvoja profesija vezana za dizajn zvuka, i to u ozbiljnim okvirima. Taj profesionalizam se vidi i na tvojim albumima. Možeš li reći šta je to u zvučnoj slici što si otkrio baveći se poslom, jer muzika je tvoj svijet ne samo kroz bend…
Moja profesija je kompozitor, sound designer i mixing i mastering inženjer… neki veliki dr.mr. haha
Prva stvar koju otkriješ je da je suludo uopće i doći na ideju za ovakvim albumom jer je ovo audio format bez ikakvog video dodatka, a ja pokušavam spojiti jedno s drugim. No već kad kreneš raditi onda skužiš da zapravo možeš puno toga napraviti zvukom jer čovjek je sam po sebi kreativno biće, netko više – netko manje i da će već ljudi koji slušaju album u glavama stvoriti sliku onoga što čuju.
Kao onaj stari film kojem uvijek zaboravim ime kad njih dvojica pokušavaju napraviti film o nekakvom čudovištu, a nemaju novaca da to čudovište naprave kako treba i kako ga imaju u glavi pa dođu na ideju da ga nikad ni ne prikažu, već nekad samo ruku… pa nogu… pa oko… jer su shvatili da to ispada strašnije u glavama gledatelja nego što zapravo jeste.
E to je i moja vodilja s ovim albumom bila. Pogodi atmosferu sa tekstom i rifovima, dodati sound design i pusti neka ide. Ono što ja imam u glavi dok slušam album je potpuno drugačije od onoga što ti imaš i u tome je sva čar ovoga.
Kao što rekoh imamo sinopsis, imamo slike, kroz tvoju muziku. Da li si razmišljao da ovo definitivno nadogradiš kroz neku video formu u smislu filma, animacije?
Rado, sve što je potrebno je snimiti film koji košta ne znam koliko novaca haha. Stalno mi ljudi pišu da ovo treba ekranizovati, no ono što možda većina ne zna je da imam iskustva i sa snimanjem filmova i onoga što se događa iza kamere. Vjerujte mi, to je pakao. Uz profesionalnu ekipu koju možeš nabrojati na prste, većina njih je neprofesionalna, bilo to jer imaju žarku želju, a nemaju pojma šta rade ili zato jer su izgubili tu iskru i žar što su imali prije pa sad rade eto čisto tako zbog love ili ne znam čega.
A meni se ne da raditi nešto bezveze i što nije identična vizija onog što imam u glavi tako da trenutno od video formata neće biti ništa.
Mislim da se sa ovim albumom može poistovjetiti i mainstream publika vrlo lako. Upravo zbog opštih tema koje obrađuješ a koje zanima ljude na ovim prostorima. Neki bendovi sličnog usmjerenja kroz određene festivale prije svega po Njemačkoj i Francuskoj stižu do velikog broja publike. I ako to nije tvoja tendencija, da li osjećaš da se neki drugi ljudi van polja metal muzike interesuju za tvoj rad kroz bend?
Ne bih znao, ne mogu znati po komentarima jesu li to ljudi koji slušaju metal ili ne. Nekako osjećam da je ovo sve pisano i pjevano na engleskom jeziku, bilo bi popularnije, no baš mi je i gušt da tamo neki bend iz Hrvatske radi nešto što nijedan drugi bend ne radi i to još na domaćem jeziku. Pa nek’ malo stranci prčkaju okolo i istražuju kao što smo mi to radili za gore navedene bendove iz različitih država.
Ja na ovo sve gledam malo drugačije. Sve što želim ostaviti sa ovih nekoliko albuma iza sebe je neka vrsta umjetnosti s kojom se mogu i slušatelji i ja ponositi. Nije lako napraviti album od preko dva sata da ne bude dosadan i da te stalno drži da slušaš dalje i dalje. A da ne pričamo o emocijama, čeka se od prvog albuma da se sazna šta je bilo sa vojnikom i na kraju trebaš taj emotivni trenutak susreta oca i sina prenijeti kroz muziku. Zato je 80 % te pjesme glasovna gluma. Svi ti ljudi koje si pratio kroz album slušaš ih kako ginu i nemoćan si – isto kao što su i oni bili nemoćni.
Ima tu svašta na ovom albumu i mora se poslušati nekoliko puta kako bi se moglo to sve pohvatati.
Kako reaguju stranci na tvoju muziku i teme?
Jako puno ljudi iz Poljske, Češke i Meksika nas sluša. Zapravo imamo dosta slušatelja izvana koji su nas počeli slušati zbog prvog albuma pa sad slušaju i dalje, mada mislim da im je prvi album najbolji jer je najjednostavniji i najpitkiji. Pjesme su relativno kratke, sat vremena muzike, malo black, truba, etno momenti, blastbeat i dosta. Znam da ovo možda zvuči grubo kad tako napišem, mada ne mislim ništa loše sa tim.
Metal mi je postao jako dosadna muzika iz koje su otišle emocije i sve se nekako vrti u krug, ponavlja se, sve nekako zvuči isto. Ne samo metal, već muzika kao žanr. Tek neki sporedni žanrovi koje nikad ne bih ni mislio slušati na kraju su jedni od rijetkih koji mi daju nekakvu emociju. Pod tim „emocije” ne mislim na ljubavne stvari ili nešto slično, već nešto što će izazvati sreću, tugu, gnjev, divljenje u meni. Slušam Tool i shvatim da ga zapravo ne slušam već lupkam o koljeno i u sebi brojim mjere koje koriste.
Kad ljudi shvate šta je Balkan svijetu sve ponudio i što sve može ponuditi još, pogotovo u muzici, te se okrenu tome, tada ćemo imati prve bendove koji će izaći iz našeg podneblja i postati popularni vani isto kao kod nas. Gavranovi su bend koji je to prvi prigrlio i spojio gusle sa desetercom.
Šta možemo dalje očekivati od tebe?
Možete očekivati još jedan album koji završava sve što smo pokrenuli sa prvim albumom, što znači sveukupno četiri albuma, a jedna ogromna priča. Već sam se isključio sa socijalnih mreža tako da neće biti puno nešto objava na stranici pošto mi je potrebno da uđem u taj nekakav osjećaj i taj mrak koji album zahtjeva od mene. Biti će teško nadmašiti „Sve Će To Narod Pozlatiti”, ali dati ću sve od sebe da to nekako uspijem. Na primjer, taj četvrti i posljednji album sam siguran da će ljudi koji nemaju veze toliko s metalom slušati, zbog tematike kojom se bavi.
To će biti jedino izdanje koje neće izaći nagodinu kao svaki do sad. Ovome je potrebno prići pognute glave, sa poštovanjem i ne zastraniti s puta.
Hvala puno još jednom na prilici da predstavimo i Crnoj Gori tvoja izuzetna ostvarenja.
Hvala puno na prilici za ovaj intervju! Ovo nam je prvi intervju za neki website iz Crne Gore i nadam se da će nas nekad putevi dovesti i do vas na koju svirku!
ĐorđepuNX