Nikada nisam vario Darkthrone. Nema to veze sa subjektivnošću, nego jednostavno nisam nikada razumio onu njihovu tvrdokornu ideju primitivnog zvuka i produkcije, da ne govorimo o pjesmama koje su uvjek isto zvučale. Ne poričem njihovu vrlo važnu ulogu na metal sceni. Situacija se koliko toliko promjenila posljednjih godina kada su krenuli u eksperimentisanje, pa su u klasični i najmrzovoljniji black metal, uvalili, rokenrol i punk.
Zamislite, punk i black metal! I naravno, puritancima je to bio veliki, zarđali i otrovni bodež po sred crnog srca ispunjenog zlom, mržnjom i hladnoćom sjevernih šuma. Dječije laprdanje naravno, jer Darkthrone su pokazali i dokazali, po ko zna koji put, da ih ne interesuju trendovi, da, iako su novci potrebni, nisu primarni, i da rade ono što se njima sviđaju, ne kako tržište diktira. Mada, meni se ni to nije nešto posebno slušalo, ali se uhvatilo za uho. Pokazali su da imaju šlifa, da znaju što rade, i da nije puko tandrkanje, već da kalkulišu i rade. A onda dolazi ovaj posljednji, „The Underground Resistance”, ponovo veliko iznenađenje i još jedan zarđali nož među rebra puritanaca.
„The Underground Resistance”, najjednostavnije rečeno, je onaj old school, iskonski i originalni metal koji se po evropi svirao prve polovine osamdesetih godina. Venom, Iron Maiden, Diamond Head, Sweet Savage, i drugi. Sama ta činjenica ne znači ama baš ništa, no, to su Darkthrone, jedan od bendova stare škole (ne baš ranih osamdesetih, ali druga generacija), i uspjevaju da ožive taj period u potpunosti. Nije to plagijat. Nije to nešto polovično, ili neka nezgrapna kaša svega i svačega. Pa i riječ koju sam koristio, „oživiti”, nije u potpunosti tačna. To je metal osamdesetih godina u svojem najboljem izdanju i u svom jedinom izdanju. Kao da su ih transportovali iz tih godina, ili kao da su im izbrisali kompletnu memoriju od devedesetih naovamo, dali im instrumente i rekli, „sviraj”! Da su ovaj album izdali osamdesetih, danas bi bili kultni (kvlt) zajedno sa gore pomenutim bendovima. Vjerujte, samo je produkcija moderna, sve ostalo je čiste osamdesete, i zvuči nevjerovatno svježe i poletno. Osjećaj, energija, i onaj šmek osamdesetih, sve je to originalno i na mjestu. Tu je čak i omaž King Diamond-u.
Vjerujem da ima onih koji se ne slažu sa retro trendovima, ali ovo nije retro trend, ovo je original, „The Underground Resistance” je album osamdesetih u dvadeset prvom vijeku, srčan album, album sa mudima, album čistog i nepatvorenog metala, bez farse, bez šminke, bez pretjerivanja, upravo ono po čemu su Darkthrone uvjek bili poznati, čista i kvalitetna svirka, bez obzira da li će se to nekome svidjeti ili ne.
Naravno, ovo je Darkthrone tvrdoglavi Darkthrone, i zbog činjenice da su blizu mainstreama samo onoliko koliko je nužno potrebno, biće albumu teško da parira drugim bendovima i albumima na zvaničnim top listama. Ali, gledajući kvalitet materijala, produkciju, i najviše enrgiju i polet sa kojim je album urađen, bilo ko da se na kraju godine ne složi da je ovo jedan od dvadeset albuma godine, nema pojma o muzici. Glavu sam spreman da uložim za ovu tvrdnju.
Nikola Franquelli