Consecration su me potpuno iznenadili. Očekivao sam mnogo tvrđi zvuk i jaču svirku, a iz zvučnika su zaplovili mir, staloženost i sjeta. Bend je tokom svog postojanja prošao kroz muzičku evoluciju koja je uporediva sa onom kroz koju je prošao britanski bend Anathema. Mogu se porediti, imaju dodirnih tačaka, ali nikako nije isto. Od jačih i ekstremnijih početaka, do razrađenijih, dubokih, inteligentnih i vrlo emotivnih pjesama koje danas stvaraju. Ovakva transformacija me je uvjek opčinjavala i podsticala maštu.
Consecration uspjevaju da uhvate momenat, uspjevaju da zauzdaju emociju, da je pojačaju i prenesu na traku sa neobičnom preciznošću i kvalitetom. Nigdje ne žure. Nigdje ne moraju da idu. Oni su već tamo. Upravo zahvaljujući toj muzičkoj disciplini, staloženosti i opuštenoj atmosferi, uspjevaju slušaoca da uvedu u trans. Uveliko za to je zaslužan i glas Danila Nikodinovskog, koji, poput Vincent Cavanagh, može da navede na suze.
„Cimet”-om vladaju smirujuće i pitke melodije koje su prekinute sa dvije jače pjesme („Barikade” i „Nestajanja”) kritično postavljene na sredini i kraju, kao da su htjeli da zaokruže dvije cjeline. Iako ima tekstova, stvara se osjećaj da je „Cimet” jedan veliki instrumental, nešto poput pojedinih Pink Floyd albuma. I ponovo poređenje, i izvinite me ako to radim, ali mi to izgleda kao najprikladnije da bih opisao, barem jednu stranu ovog albuma.
Za kraj, moram istaknuti „Ne Dam Ovaj Dan Još Uvek”. Ističem je jer nemam riječi hvale kojim bih je opisao, i samo vas urgiram da je poslušate. Album je izašao prije malo više od godinu dana, isto na proljeće, i nema boljeg godišnjeg doba da se uživa u svim iznenađenjima koja Consecration ima sa ovim albumom. Kao klinac sam zamišljao tople i prijatne proljetne noći, pored vatre a u pozadini da se čuje album poput „Cimet”-a.
Nikola Franquelli