Peti album ovih veterana prastare i novije rock istorije dolazi nakon nekoliko godina nerada i svađa ko je što snimio, pisao, uzeo ili nije uzeo pare i sl. Čim su se složili okolo detalja, eto i muzike za novi album, i isto kao i prethodni albumi, paralele sa starijim rock and rollom sedamdesetih godina stoje i dalje. Nemojte da vas ovo obeshrabri. Samo je basista Glen Hughes iz one najstarije garde, ali i on se osjeti vrlo mlad kao i ostatak benda jer i pjeva i komponuje i svira kao neki mlađahni pulen. Samo ću vam spomenuti pjesmu „Stay Free“, jednu funky, veselu, pjevljivu, plesnu pjesmu koja obara sa nogu i plijeni svojom energijom. Ova je pjesma majstorski odrađena.
Ostatak albuma je ipak malo … pa ne bih se usudio reći slabiji, to nikako. Ostatak je pola stepenika iza, da se tako izrazim, ali i dalje tu ima pjesama koje će svim ljubiteljima ovakvog zvuka itekako zavrtiti pamet. Odličan primjer su pjesme „Too Far Gone“ koja iz mekanog uvoda nenadano kreće u vrlo čvrsto rifovanje. Ili spori blues klasik „Restless“. „Joe Bonamasa je jedan od najcjenjenijih gitarista današnjice i iako na ovom albumu nema nezaboravnih melodija ili solaža, ima materijala za uživanje sasvim dovoljno. Ima malo i klišea, i to se mora spomenuti, ali, što je tu je, i ovako je ovaj album svjetlosne godine ispred mnogih sličnih izdanja.
Nemam što dalje da vam kažem jer je već sve poznato. Ako ste u ovom obliku blues rocka, ovo je album za vas i ne propuštajte ga.
Nikola Franquelli