Iako je devedesetih godina stvarao i prezentovao svoju muziku kroz grupe “Palace perioda” (radio u grupama Palace, Palace Songs i Palace Brothers), krajem milenijuma je izgledalo da se konačno smirio i našao satisfakciju u ulozi Bonnie Prince Billya. Samo je tako izgledalo. Will Oldham aka Bonnie Prince Billy je čovjek koji se igra i koji konstantno zadivljuje svojim uživanjem u toj igri. Dok radi ono što najbolje zna – pop – bluz – country/rok – folk – americanu (priličan broj različitih etiketa može se naći u osvrtima na rad ovoga umjetnika) vješto u svoje “sad but true” koncertne setove utka i poneki hit od “Dreaming My Dreams” Crannberriesa do ovih najnovijih hitova Rihanne i Pussycat Dollsa. Sliku koju ova muzička paralela Hijeronimusa Boša stvara ovakvim momentima samo još više dobija na težini. Genije kojega pod pitanje “omiljeni umjetnik” u leksikone upisuju Nick Cave, Steve Wynn, Paul Weller i mnogi drugi znatno poznatiji i priznatiji, na novom albumu “Lie Down In the Light” izgleda kao da je konačno naučio da pjeva, što nije zagarantovan plus. Njegov nesigurni, umorni, napuknuti vokal na ivici hvatanja pravog tonaliteta je od tih ranih devedestih kada je svoju glumačku karijeru zapostavio radi muzičke garantovao emocije od kojih se teško ostajalo na nogama. Istina boli. Kada Bonnie Prince Billy pjeva o istoj toj istini, ne očekuje se ništa manje od tupog šila, direktno kroz mozak. Da li slučajno ili ne, dvanaest pjesama sa “Lie Down in the Light” su daleki odjeci, reminescencije onoga što se našlo upakovano na albumu “I See a Darkness” koji je izašao prije deset godina. Šteta što kod nas ne postoji uvo za dobre stvari, jer smo prije par dana mogli ugostiti trubadura iz Kentakija prilikom njegove posjete susjednim zemljama.
Bonnie Prince Billy – Lie Down In The Light
