Jel nas to Ice-T zajebava? „Manslaughter” je opak album, ali o tome malo kasnije. Meni je malo sumnjivo Ice-T-evo ponašanje. Naime, početkom osamdesetih je bio jedan od najizvikanijih revolucionarnih repera. Bio je među prvima koji je premostio muzički jaz između bijelaca i crnaca.
Bio je jedan od najjačih glasova crnog čovjeka koji se svakodnevno bori sa drogom, kriminalom i američkim aparthejdom. Bio je za sva vremena upisan u veliku knjigu crnog pokreta za slobodu i ravnopravnost. A onda je postao drugorazredna holivudska diva, pa i host reality šoa zajedno sa svojom ženom gdje su se šetkali napirlitani, srali protiv drugih i izigravali neviđene dive i bogatune. Alo, jel vama nešto smrdi? Pa sada ponovo bijesni, jezičavi, pravo lice američkih ulica – Body Count. Meni izgleda kao da prodaje muda za bubrege, još jedan holivudski dobro režirani projekat. Izvinite ako mi sve ovo liči na jedno veliko preseravanje!
Kao što rekoh, „Manslaughter” je dinamitan album. Bend nije upao u zamku i ne ponavljaju se, ne vrte staru slavu. Nije ovo „Cop Killer 2″. Pjesme su energične, jake i ubitačne, kao da imaju dvadeset godina manje. Body Count su izdali još jednu audio granatu iza koje ne raste trava. Za nevjerovati je da nakon svih ovih godina uspjevaju da objave jedan ovakav album, ali je sve debelo uprljano ponašanjem glavnog glumca i stupidnom ideologijom i uličarskim forama iza pojedinih pjesama.
Nikola Franquelli