Ovih dana su sve glasniji navodi iz Engleske da će luda braća Galager ukrstiti egoe i naći se ponovo na bini sledećeg ljeta. Dima očigledno ima, a da li će se vatra razbuktati ostaje da se vidi. Najave su da ukoliko bi do ujedinjenja najvećeg brit pop benda ikada došlo, oni odsvirali zaredom 10 Vembli stadiona, i srušili rekord nevjerovatne Tejlor Svift za dosadašnjih 7. U svakom slučaju vjerovatno bi to bio najpopularniji come back ove dekade.
A da se malo pozabavimo i regionom i sklopimo 5 koncerata koje su eks Jugosloveni nekako čekali da se dogode, neki su se dogodili, neki neče nikada uprkos najavama, a za neke postoji šansa.
Džoni vrati se, odjekuje bivšom Jugom odkako se Džoni oprostio od publike, naroda i narodnosti Jugoslavije i preselio u progresivnu Holandiju. Osim njegovih izleta na yt kanalu Petar Petrović u kojima obrađuje sebe, uz povremene navode u štampi đe se prepire i psuje bivše kolege i izdavačke kuće od Džonija nema povratka. Napori da se prizove, čuju se sa svih strana ali s obzirom na godine i šta je sve potrebno da bi Džoni zasvirao u regionu, gotovo je nemoguće. Izgleda da će ipak u ovoj misiji ostati dosledan. Dio opusa eto čujemo kod Pozdrava Azri, njegovih akustičarskih izgleda, ali kako je to zvučalo nekada prije svega nove generacije neće osjetiti. Ipak ostaće vječito glas Džoni, vrati se kao lament nad muzikom i zlatnim vremenom Jugoslavije. Gotovo da je nezamisliv obim ljudi i produkcije koja bi se stvorila kad bi se Džoni predomislio.
Odmah iza tog glasa, brojni su oni koji žele barem jednom da vide da zasvira Miladin Šobić. Dobro poznati razlozi napuštanja muziku izgleda da su bili toliko jaki da do ponovnog nastupa nije došlo. Ne zna se gdje bi prije voljeli da ga vide? U Crnoj Gori, njegovom Nikšiću, ili pak u Sarajevu, gdje ga takođe smatraju svojim, Ljubljani ili Zagrebu gdje je današnjim muzičarima jedan od idola. Čovjek koji je Crnu Goru stavio na muzičku mapu Jugoslavije, kantautor koji je mnogima utro put za bavljenje muzikom ostavio je malo prostora uživo da ga ljudi osjete i čuju. Sve te fantazmagorije ostaju ljudima dok slučaju njegove pjesme danas. S obzirom na zdrastveno stanje i godine kao i u slučaju Štulića, nema šansi da će ljudi čuti nikšićkog kantautora još jednom.
I ako su obojica aktivni kao muzičari, njihov susret bi bio gotovo ravan dolasku novog Tita. U odnosu dva autora Zabranjenog pušenja toliko se riječi prevalilo da je određeni status quo postignut, i na tom talasu obojica jašu uz povremene medijske navode kako se ipak negdje i nekad vide na kafi i pivu. Međutim više je onih medijskih nastupa koji se tiču borbe oko tantijema, autorstva, i ostalog što dva ega nikako ne mogu prevaliti preko sebe, a uz to kako se stara svako pokušava da svoje ime ureže kao ono zlatno. Mnogo je nejasnoća kako bi se taj povratak desio. Da li će Sarajevo ikada Neletu oprostiti i sve one stvari koje od raspada benda i odlaska Neleta iz Sarajeva pune novinske redove kada je u pitanju najveći bend Novog primitivizma. Pošto na koncu izgleda i pare ljude kvare, a često i ujedinjuje, moguće da bi sve ove retoričke igre i ideološke zavrzlame izravnala jedna ozbiljna ponuda da se puno očekivani dvojac sastane i zapjeva, naročito u Sarajevu. Seju ide dobro sa njegovim bendom ali bi se sve diglo za sprat više ako bi Pušenje bilo ponovo jedinstveno. Nele se bacio u pisaniju, sa knjigama mu dobro ide, napustio je Kusturicu i No Smoking orchestra, samim tim i internacionalnu karijeru, ali sa svojim odlično ispraćenim solo projektom više liči na tribute bend nego na miris onoga što je radio osamdesetih sa Pušenjem.
Kao i u slučaju mlađih Sarajlija i sa starijima slična stvar. Mnogo turbulencije se dešavalo u karijeri po mnogima najvećeg rokenrol benda u Jugoslavijei, Bijelog dugmeta. Ono što je epilog od prvog povratka i koncerata koje su radili po Jugoslaviji, jeste da se Bebek izopštio iz priče i nastupa sa svojim sinom i bendom pod svojim imenom i pjesmama koje je on donio i iznio u Dugmetu i na solo albumima. Nakon razilaženja pa čak i jedne tuče na bini, Brega je pod svoje krilo uzeo Tifu i Alena. Međuljudski odnosi ne stoje baš najbolje, ali mašina nekako ide. Brega nastupa kao Bijelo Dugme, a taj opus često bude uz pratnju orkestra za svadbe i sahrane, famoznih Bugarki i ne zazvuči ni kao R od rokenrola. U zadnje vrijeme uradili su i samo bendovsku varijantu, ali složiće se svi to je dosta mlako i blago. Istina je da je bend tog gabarita imao uspona i padova, puno je ljudi prošlo kroz njega, puno je različitih žanrova na svakom albumu, ali bend mora biti bend ako je jedinstven i kompaktan. Kao i u slučaju gornjih pojedinaca, Dugme nije u cvijetu mladosti, a ostaje da se vidi da li postoji prije svega nekakav način da se najpoznatija četvorka ex yu roka ponovo ujedini. Ove godine je značajan jubilej za bend ali od zajedničkog nastupa izgleda nema ništa.
Bend za kojim publika i danas plače, a koji je bio na dobrom putu da iz alternative sklizne u opasan mejntrim i pokori muzičku industriju Jugoslavije, jeste Goribor. Posle šest albuma bend je nestao sa radara, ostavivši publiku koju je okupio u velikom broju da čeka i da se nada povratku. Ono što je važno, bend je stekao vjernu publiku koja je i dan danas uz bend, a taj broj bi se sigurno uvećao njihovim okupljanjem i ponovnim sviranjem. Ono što je sigurno, da se vrate i da krenu uz novi materijal bilo bi kao da niejsu ni stajali i vjerovatno bi ova pauza bila samo plus za novu muzičku orbitu koja bi ih čekala. Zbog čega nema navoda da će se to desiti može samo da se spekuliše. Za Radio Rojc iz Pule, a prenosi Rockomotiva ove godine frontmen St je rekao:” Nadam se da ćemo napraviti neku verziju benda i svirati ponovo… Uz Goribor, rođenje sina je najvažnija stvar koja mi se desila u životu… Počeo sam da pišem svoje pesme zbog toga što nisam znao da sviram tuđe… Kad god bih ja nešto rešio sa samim sobom, nešto bi se rešilo i spolja”. Ako je suditi po ovoj izjavi vjerovatno se sklapaju kockice da se ovaj bend ponovo pojavi jači nego ikad i da mnogi ponovo osjete zvuke omiljenog benda.
Sigurno je da svjetska muzička industrija ponekad namjerno, usljed pada popularnosti i prodaje, pusti određene mega grupe da se raspadnu. Samo da bi ih nakon što pauziraju ponovo sastavila. To se obično desi kada nostalgija učini svoje i obično donese bendu još veći status. Bez obzira na Oasis čini se da muzički biznis u Jugoslaviji nije toliko uznapredovao i da smo mi ipak malo tržište, pa su razlozi raspada pojedinih bendova najčešće stvar ličnih stvari, prije svega ega, a najmanje zahtjeva koje nameće tržište. Problem je što tu najviše ispašta publika koja ih voli i vjerno prati. Takvu publiku ne zanima kakvi su odnosi između autora i članova nekog benda. Kako bilo Oasis će biti još jedan pokazatelj u kom pravcu muzika i biznis idu i kako se ruše novi rekordi starih majstora.
ĐorđepunX