Zašto ste se odlučili da na sljedećem albumu budu obrade i kakve obrade su u pitanju?
Iz više razloga. Prvi i osnovni je bio što sam želio da napravim predah u radu benda, ali da taj predah ne bude neradni, nego da cijelu priču oko Bjesova obnovimo na neki način. Da se ponudi nešto novo, da popunimo neke praznine, nešto što nismo rekli do sada, a da možda nekim pjesmama ukažemo i na buduće pravce kojima će se bend razvijati 1u smislu žanra i same poruke. Već smo počeli da ubacujemo u repertoar neke od tih pjesama i to se pokazalo kao jako zanimljivo. Pored toga, mislim da nekim bendovima treba odati priznanje. Jer većina tih bendova koje obrađujemo nisu bili u “trendu” kada su se pojavili, ali su u pitanju vrlo zanimljive pjesme.
Obradili ste pjesmu “Svetla svetlosti” Asima Sarvana kao najavu za predstojeći album. Znači li to da nećete obrađivati samo klasične rock grupe?
Pa Asim Sarvan je rock. Akustičarski rock koji je etno obojen. Ta pjesma je predivna. Jedna je od onih kojima smo pristupili sa korjenitom promjenom aranžmana, ali sa ciljem da se sačuva njen smisao, njena osnovna ideja. Postoje nekie pjesme koje smo obradili, npr. Majke – “Lutak iskrivljenog lica” ili Braća Left – “Aikido”, koje nismo mnogo mijenjali aranžmanski. Ali zato smo na pjesmi “Svetla svetlosti” baš dosta radili i to je bio u isto vrijeme težak i sladak poduhvat, jednu takvu veličinu od pjesme obraditi, a da i dalje ima snagu kao original. Mislim da smo uspjeli u tome.
U vašim pjesma česte su reference na druga umjetnička djela, tu su recimo citati Puškina, Filipa Supoa, Frenka Herberta… Da li tražite inspiraciju u djelima drugih umjetnika ili je to samo omaž njima?
To se dešava spontano i sporadično. Jednostavno čuješ, vidiš i ako se nešto uklopi onda se to ubaci u cijelu priču. Recimo jedan od ključnih stihova Bjesova je citat iz Herbertove “Dine”, “Možeš me zvati kako god hoćeš, ja nisam ime” – to je rekao Leto, drugi božanski crv (smijeh). To će ljudima zvučati čudno kad pročitaju. Ja nemam kompleksa u smislu da neke stvari uzmem i preradim ih, jer mislim da smo u vremenu u kojem su potrebni mali pomjeraji da bi cijela stvar bila autentična. Više ne možemo napraviti neke radikalno nove iskorake, ali smo tu da u jednom eklektičkom pristupu približimo malo i ideje drugih ljudi, zašto da ne? Samim tim se oplemenjujemo, postajemo bogatiji za drugačije pristupe i sebi samom i stvarnosti.
Pored toga što pjevaš u Bjesovima, slikar si, radio si i spotove… Kako uspjevaš da usmjeriš svoju kreativnu energiju na toliko različitih polja?
Još prije 25 godina odlučio sam da će moj život biti umjetnost, da ću se baviti njome profesionalno. Često pojedini načini, žanrovi, vidovi umjetnosti nisu pogodni da u njima obradite neke svoje ideje, da iskažete neke emocije tako da se morate okrenuti nekom drugom mediju. A kada to izvedete dešavaju se vrlo zanimljive stvari. To jedno prema drugom vuče i mislim da nije ni malo čudno i nelogično, a opet s obzirom da se time bavim profesionalno, nije mi nikad bilo teško, čak je bilo oslobađajuće. Rad na spotovima, na filmu, na omotima za albume Bjesova,…. Snimio sam i gomilu zvučnog materijala, nekih 15-ak albuma koje sam snimio mimo Bjesova i nisam objavljivao. Imam svoj taj alter-ego Bjesomar. I ako nekada bude prilike… Mada, malo nam je tržište. Za takve neke stvari mislim da nema toliko mjesta, a opet cijela ta diskografska industrija se još uvijek nije oporavila od prelaska sa gramofonske ploče na kompakt disk. Vidjećemo šta će biti.
Jedan od spotova sa prošlog albuma, za pjesmu “Ko te vide taj se seća”, je posvećen Kurtu Kobejnu. Zašto i da li je i pjesma posvećena njemu?
Pjesma nije. U toku rada na vizuelnoj podršci za tu pjesmu došlo je do toga, ispoštovao sam ono što se dogodilo. A dogodilo se da sam kadrove Kobejna u filmu “Last Days” Gas van Santa montirao i ubacio u spot zajedno sa snimcima našeg koncerta u Somboru. Kad sam to sklopio stvoren je vrlo zanimljiv međuodnos između tih priča – priče Bjesova i priče o Kurtu Kobejnu, onakvom kakvog ga je vidio van Sant. Inače, Kurt Kobejn i Nirvina – to je naša generacija. Ponekad me ljudi pitaju – šta vi svirate? Ja im kažem post-grunge, šta drugo? Mi smo u stvari počeli kao grunge bend. Imali smo u tim godinama identične, ali potpuno spontano, prirodno i autentično, svjetonazore svih tih bendova bendova iz Sijetla kao što su Alice In Chains, Pearl Jam, Nirvana, Soundgarden,… Mi smo ta priča. Ukrštanje hard rocka i punka, malo obojeno mrakom, to su Bjesovi. Počeli kao grunge bend, sad smo post grunge bend, a ikona cijele te priče je naravno tragično preminuli Kurt Kobejn.
Kad smo već kod početaka, prvo ime benda bilo je Baader-Meinhof. Da li je to predstavljalo neko vaše tadašnje političko gledište ili je svrha imena bila da izazove kontroverze?
To je bila provokacija. Što smo mi znali o Baader-Meinhofu? Ništa. Ali smo znali da su nezgodni. Nezgodna i lična priča. I to je davalo neku težinu koja je bila dovoljna da bend po njima ponese ime. Naravno, desilo se par stvari zbog kojih smo morali da promjenimo ime, što mi uopšte nije žao i onda smo uzeli ime Bjesovi, po hrvatskom prevodu knjige “Zli dusi” Dostojevskog”. Bjesovi. Volim više ijekavicu, nego ekavicu. Mislim, Vuku Karadžiću svaka čast. Ali ipak je ijekavica mnogo muzikalnija. Primjetio sam da u Crnoj Gori ponekad pišu Bijesovi umjesto Bjesovi. To mi je još simpatičnije.
Mislim da se većina muzičara iz CG ne bi složila sa tobom po tom pitanju?
Ijekavica, pa ona je duplo muzikalnija od ekavice. Ekavica je kao obrano mlijeko. Dosta je oslobođena emocija. E sad, imamo drugi problem u srpsko-hrvatskom, srpskom, crnogorskom, nazovi kako hoćeš, jeziku. A to je višak slogova. To je jedan od najvećih problema zašto se srpski teško uklapa u rokenrol. Morao sam zbog toga da suzim vokabular na riječi od kojih se mogu praviti pjesme. Engleski recimo ide tako na jedan, dva sloga. Probaj da otpjevaš “Lucy in the Sky with Diamonds” na srpskom. Lusi je na nebu sa di-ja-man-ti-maaaa… Katastrofa (smijeh). I tako imaš mali vokabular, a moraš da kažeš nešto. Mislim da zbog toga treba dati medalju rokerima koji pjevaju na srpskom.
Pjesma “Raduj se” je nekada sadržala stihove “vreme mu ističe, zato besan je”. Negdje sam na Internetu pročitao da su posvećeni Slobodanu Miloševiću. Da li je to istina i zbog čega ste odlučili da povučete te stihove kada ste snimali album?
Ti stihovi nisu bili posvećeni Miloševiću. Bjesovi nikad nisu bili u toj dnevno-političkoj varijanti, naša priča se odvija na metafizičkoj ravni. Ti stihovi govore o Satani, to je biblijska priča. Taj treći album smo htjeli da potpuno oslobodimo bilo kakvog negativizma i mržnje, pa čak i prema Satanu. Izbacili smo to i ostala je samo radost.
Da li je istina da si na svom prvom javnom nastupu, na školskoj priredbi, sa drugom zapalio gitaru?
Da, da. To je bilo baš davno, u srednjoj školi. Taj prijatelj je u stvari Goran Marić sa kojim sam kasnije napravio Bjesove i sa kojim smo snimili prva tri albuma. Ja i on smo tada, pojačani budućim gitaristom Bjesova Zoranom Filipovićem i sa još jednim dečkom koji je svirao bas, napravili nastup u srednjoj školi. Kratko je trajao nastup dok nismo prolupali. Ja sam razbio gitaru, slomio je i pokušao da je zapalim. Ali nisam znao kako tačno to da izvedem, pokušao sam sa benzinom, pa to nešto nije išlo i tako (smijeh).
razgovarao: Stefan Strugar
vijesti.me