Razgovar sa Stefanom Strugarom, bas gitaristom i jednim od autora mladog podgoričkog benda Shin-Ei. Bilo je riječi o njihovom radu, snimanju prvog studijskog materijala, domaćoj muzičkoj sceni, muzičkim i intelektualnim uzorima, učešću u “Borbi bendova”…
Sebe nazivate podgoričkim “alt-rock tragičarima”. Na koji način je došlo do okupljanja benda i koja je to muzička koncepcija na kojoj počiva filozofija vašeg rada?
Do okupljanja ove četvorke došlo je spletom nesvakidašnjih okolnosti i poznanstava. To je sve što ću reći jer ako udjem dublje u tu priču neće moći cijeli intervju da vam stane na sajt 🙂 S obzirom da smo svo četvoro poprilično različite ličnosti, kako po karakteru tako i po muzičkom ukusu, u našem bendu postoji samo jedno pravilo, a to je – da nema pravila. Od starta smo odlučili da ne želimo da sputavamo sebe svrstavanjem u odredjeni žanr već puštamo da nas mašta i kreativnost vode, a naravno da sve to bude u granicama dobrog ukusa i nepretenciozno. Tako da se u našoj muzici mogu čuti elementi panka, post rocka, pop rocka, new wave-a, itd. Imali smo dosta problema da opišemo žanr u kojem djelujemo i odlučili smo se za naziv “alt-rock tragičari” – alt-rock zato što slobodno možemo reći da smo alternativni u odnosu na ono što se do sada moglo čuti na prostorima CG, a tragičari zato što, kao što već negdje objasnih, ono čime se mi bavimo je tragičarski posao u ovakvoj zemlji. Ali biće bolje valjda 🙂
Nedavno je Rambo Amadeus na svom sajtu dao preporuku vašem bendu.
Rambu Amadeusu su skrenuli pažnju na nas ljudi iz studija Duende s kojima smo u zadnje vrijeme saradjivali i njima hvala na tome. Što se tiče nas, tek smo počeli, idemo korak po korak. Želja nam je da u skorije vrijeme izbacimo EP “Oprostite što nam je dobro”, sa 6-7 pjesama, koji će najvjerovatnije biti izbačen na internet za free download, a kad će to biti sve zavisi od finansija. Tako da trenutno razmišljamo o tome, pa ćemo vidjet da li će bit nekih zvaničnih izdanja, tek smo na početku. Bitno nam je da sviramo što više i da uživamo u tome što radimo, bez obzira na okolnosti. Od te filozofije i potiče naziv gorepomenutog EP-a.
U bendu za bubnjevima sjedi cura, što je prilično neobična situacija kada je muzička scena ovih prostora u pitanju. Ko trenutno svira u grupi “Shin-Ei”?
Jedna od karakteristika koja nas izdvaja od drugih bendova, makar vizuelno, je i prisustvo dvije mlade dame u bendu. Aleksandra za bubnjevima je, kao što neko reče “prvi ženski bubnjar u Crnoj Gori još od vremena NOB-a”. Možda još karakterističnija je Andreja, vokal, koja je, slobodno mogu reći, simbol našeg benda sa svojim scenskim nastupom na kojem bi joj pozavidjele i duplo starije kolege. Ja, kao član benda i njihov prijatelj, imam ogromno poštovanje za njih dvije jer smatram da treba imati petlju da žena sjedne za bubnjeve ili da 15-godišnja djevojčica zapjeva u rock bendu i ima tako opušten nastup kao da to radi već deset godina. Pored njih u bendu smo još Boris (gitarista i duša benda 🙂 i moja malenkost. To je konačna postava benda.
Jedan od vaših misaonih i stvaralačkih “pokretača”, Aco Lukas se tokom mračnih devedestih zapitao: “Kuda idu ljudi kao ja?”. Zaista, kuda idu članovi “Shin-Ei”-a, vođeni kojim muzičkim uzorima?
Kao što rekoh, svi imamo različite uzore – naš gitarista je odrastao na metalu, bubnjarka najviše voli classic rock (Bonam ju je inspirisao da se dohvati bubnjeva), naša pjevačica najviše voli ex-yu rock, a ja sam oduvijek volio buntovničku muziku kao što su pank i hip hop (kojim se bavim, pored sviranja u Shin-ei) – doduše muzička industrija se potrudila da istupi te buntovne oštrice ovih pravaca tako da je sve to danas mnogo mekše nego nekad. U našim plejlistama može naći širok muzički spektar pored raznih rock žanrova – elektronska muzika, džez, bluz, pop, trip hop i sve to što slušamo donekle utiče i na ono što sviramo, a najviše se mogu primjetiti uticaji bendova kao što su: Sex Pistols, Ramones, Joy Division, Sonic Youth, Nirvana, Yeah Yeah Yeah’s, Pixies, Mogwai, Arab Strap, Obojeni Program, Qtera, Little Radojica… Što se tiče Ace Lukasa mislim da niko ne može da kaže da u dekadentnim devedesetim velika Grand mašinerija, i taj čovjek kao jedan od njenih simbola, nisu uticali na njega, na ovaj ili onaj način. Svi smo u jednom momentu odabrali ili da budemo pripadnici tog čopora ili borci protiv toga i mnoge od nas je taj odabir formirao kao ličnosti. Izmedju ostalog, funkcija Ace Lukasa na listi muzičara koji su uticali na nas je i da isprovocira sve one koji nemaju smisla za humor, već će se samo “zgaditi” na sam pomen njegovog imena.
Nedavno ste imali uspješno učešće u “Borbi bendova”. Kakva iskustva nosite iz te muzičke emisije?
Učešće u toj emisiji nam je bila velika škola. Tek tu smo shvatili koliki su mediji manipulatori, koliko amatera i prevaranata se predstavlja kao spasioci i pomagači rokenrola u Crnoj Gori, a ustvari žele samo da te iskoriste. Medjutim, shvatili smo i koliki potencijal leži u onome što radimo i da imamo šta da ponudimo ljudima koji su željni nečeg novog. Bez obzira na sve, dobro smo se zezali, kao što se moglo vidjeti i hvala im na besplatnoj reklami.
Da li postoji crnogorska muzička scena? Ukoliko da, koji bendovi čine njenu okosnicu? Ukoliko ne, šta treba uraditi da se formiraju njene početne konture?
Najkompleksnije pitanje. Biću što kraći da ne bih pisao esej sad. Mislim da je to što nazivamo scena u fazi gradjenja, da tek treba da se stvori. Stvari su u zadnje vrijeme krenule malo na bolje, došli smo iz minusa do pozitivne nule. Sad treba krenuti svim silama naprijed i pokazati da i Crna Gora ima šta da ponudi, a ne da cijelu istoriju kasnimo za komšijama 20-30 godina. Potrebno je jedinstvo i potrebno je što više autorskih bendova koji će krenuti i nastaviti put koji su utabali stariji bendovi kao što su Autogeni Trening, Qtera, DST, VIS Gorenje itd. A iz kvantiteta će se iskristalisati kvalitet. Po meni, već se izdvojilo par mladih (mladih po dužini staža, ne po starosti članova) bendova sa autorskim potencijalom kao što su Junkies Promise, Marble, Gomila Nesklada, Off Duty, Autumn for Free, Fade Out, Nine Angle, Sevdah… Samo nek furaju svoj trip i moraće nešto dobro da izadje iz toga.
Teme kojima se bavite su blago diversifikovane i bogate potencijalom za dalju razradu. Ko je autor muzike, a ko tekstova u vašem bendu?
Milo mi je što si to primjetio. Tekstove u većini slučajeva pišem ja, par je napisala i Andreja. Bez lažne skromnosti, mislim da smo lirički vrlo interesantni, tekstovi nisu prosti ali nisu ni prekomplikovani i pretenciozni, imaju poruku i ko želi da se pozabavi s time mislim da će imati što da nadje. Što se muzike tiče za to je glavni Boris, gitarista, dok mi ostali dajemo sugestije. Mada, par pjesama je nastalo neplanski, iz čiste improvizacije (“Ludi Rajd”, “Obale”, “Petar Pan”) tako da nema nekih striktnih pravila.
Može se zaključiti da su trenutna ciljna grupa vašeg muzičkog proizvoda – tinejdžeri. Smatrate li da je ta društvena grupa u Crnoj Gori u stanju da “upije” i prihvati ono što im poručujete?
Poruka naše muzike jeste upućena mladima ili tinejdžerima, nazovi kako hoćeš, s tim što je interesantno da oni, bar za sad, to ne mogu (ili neće?) da svare. Ono što se da primijetiti, kako po komentarima po internetu i van interneta, tako i po ljudima koji dolaze na naše svirke je da nas mnogo više podržavaju stariji ljudi nego momci i djevojke od 15, 16 do 20 godina. Zašto je to tako? Ja kažem: mentalitet. To je ono čega se dotiče “Antropofobija” – strah od ljudi, strah od uspijeha drugih ljudi, ljubomora, zavist. Svi bi da privuku pažnju na sebe, pa drame i glumataju i onda se pojavi neko iskren i njima to naravno smeta. Ali “oko svoga vrata nosim bijeli luk” pa držim vampire na distanci. I oni će jednoga dana da porastu, pa nas možda i zavole. Do tad – oprostite što nam je dobro!
RnR Phoenix