Dok se sjutra i sami ne uvjerite da Zoon politikon ima novi EP, popričali smo sa njihovim gitaristom Ilijom Gajevićem o pjesmama, inspiraciji i situaciji u kojoj su te pjesme nastajale. Ako vam se ne čita, sačekajte do nedjelje u podne i uživajte.
Četiri godine, četiri izdanja! Skor je odličan i za razvijenije muzičke sredine. Koji je recept?
Recept je da vrata sobe u kojoj se stvara budu neprobojna za sve one malograđanske kalupe koje Damir Nikšić savršeno predstavlja u svojim radovima. Kad zažmurite i ogluvite pred svim onim: “šta će ti to”, “nećeš ti to znat”, “o šta ti je to”, “ostav’ to” i sl., onda odjednom shvatite da ste uradili veliki posao, a da je moglo i mnogo više i mnogo bolje.
Preslušavajući novi EP i upoređujući ga sa prethodnima, sve izgleda kao fino gradiranje vaše osnovne priče. Koliko je teško napredovati kreativno, ali i produkcijski u ovim uslovima?
Lakše nego što ljudi misle zato što je početna tačka nekakva rupa, po kojoj bauljamo nesvjesni svega što se odvija po bijelom i crnom svijetu. Čim nešto stvorite, već ste iskočili iz te rupe, a onda je pred vama sav prostor za napredovanje koji možete da poželite. Što se kreativnog napretka tiče, kud ćeš bolje inspiracije od Crne Gore.
Osim jednom prilikom, do sada ste se odlučivali za format EP-a. Je li se to pokazalo kao pravo rješenje?
Apsolutno! Album “Rupe u glavi” se pokazao kao ishitren potez. Potrošili smo mnogo energije, a malo dobili zauzvrat. Zapravo, trebalo je da se skoncentrišemo na nekoliko vrijednih pjesama sa tog izdanja, a oko pojedinih da se i ne trudimo. Srećom, stekli smo naknadnu pamet, pa će nas malo šta natjerati da se ponovo upustimo u tako nešto. Singlovi nam, s druge strane, ne leže, iako su zgodno rješenje. Nemamo strpljenja za tako nešto.
Jedan ste od rijetkih bendova koji gura isključivo autorsku priču. Kako ona izgleda kada se gleda sa bine? Kakva je povratna informacija?
Prije svega, za mene su bendovi isključivo oni koji stvaraju. Ostalo su ljudi što zarađuju koji dinar pa su neki od njih naučili da sviraju malo bolje, drugi ne, i svaka dalja analiza njihovog rada s te strane sasvim je suvišna.
Sad bi trebalo da kažem da nas povratna informacija gura dalje, ali shvatam da to nije tačno. Da smo previše marili za nju, ne bismo ni nastavljali nakon pojedinih nastupa. Nažalost, klupske “bine” na kojima smo nastupali su prilično jadne, a dobar zvuk na njima prije je incident nego nešto očekivano. Uz malo truda, to ne bi moralo da bude tako i publika bi brzo počela da cijeni više naše stvaraoce. Ne vjerujem da će se taj “mali trud” uskoro uložiti.
S druge strane, tu su festivalske bine koje su sasvim druga priča. Samo, mi smo za posljednje tri godine pozvani jedan jedini put na neki od naših brojnih ljetnjih muzičkih festivala, pa su nam i uspomene izblijeđele.
{youtube}coJo6PTvIOM{/youtube}
Pu, spas za sve nas! Pet autosrkih stvari od kojih je jedna već snimana. Zašto je baš ona tu i u čemu se ovih pet stvari razlikuju od prethodnih?
Osjetili smo je kao pokretača za rad na ostalim pjesmama, a pošto se na “Bas eliminatoru” našla u drum’n’bass verziji, prošvercovali smo je, sa novim aranžmanom, i na ovaj EP. Pa razlikuju se po svemu i ničemu. Iste ih glave stvaraju, isto ih društvo provocira, samo nekakvo vrijeme tu pored nas protiče.
I pjesmama, ali i omotom, na kome ona dva lika vire dok žmure opet se daje jedan kritički osvrt na našu stvarnost. Koliko vaše poruke nailaze na razumijevanje među vašom generacijom?
Kakvom crnom generacijom?
Neminovno je, s obzirom na angažovanost vašeg izraza, pitati vas kako vidite opštu situaciju u Crnoj Gori?
Imam vid, imam glas, samo da ne vidim da
imam vid, imam glas, samo da prećutim da…
Ne znam šta bih dalje, neka nas tumače sociolozi i psihijatri za sto godina. Srećom, upoznajemo dosta ljudi koji su, isto kao i mi izgleda, u ovo društvo pali sa Marsa, pa se bar podružimo, popijemo nešto, odigramo žmurke…
Gdje su tu mladi?
Koji crni mladi?
Vratimo se novom albumu i omotu. Dok se drugi od albuma do albuma igraju, vi se trudite da i tu održite prepoznatljiv identitet.
Anja (Anastasija Kostić, dizajnerka) nas tjera da promišljamo o tome, mada se mi i ne trudimo koliko bismo mogli, ali zato znamo da ona svaki put ubode pravu stvar. I ovog puta minimalistički, posprdno i mrvicu mračnije nego inače.
Može se povući paralela između nekih bendova srpske scene poput Discipline ili Obojenog programa, koji su gajili ili gaje slična audio, ali i grafička rješenja na svojim izdanjima. Je li svaka sličnost sa ljudima i događajima slučajna, ili… Ajde da pobrojimo neke od uticaja, koji možda i nijesu toliko očigledni.
Naravno da nije, ono što jednom uplovi u uvo, mora da isteče kroz ruke. Ljudi imaju potrebu da svrstavaju u kategorije, a često se muče sa nama. Nekad mi je simpatično kad mi neko priđe i kaže: “vi ste mi nekako između…” i onda pobroji svu muziku koju smo ikad slušali. Na to samo mogu da kažem “tako je, mi smo taman tu negdje između toga”. Evo da navedem dva benda iz te priče koji su ispod svakog radara, pa koga interesuje…: Fentestik kiseli bend i Napred u prošlost.
Jedno vrijeme ste nastupali u drum & bass varijanti. Ima li povratka tom zvuku?
Mislim da ne, dok god mi gitara dobro radi.
Šta da se očekuje od Zoona u narednom periodu?
Već početkom godine, očekujte spot za pjesmu “Pu, spas!” i svirke, tamo gdje se bude moglo, a nemamo predstavu gdje bi to moglo da bude. Nakon toga, Jovan nas napušta, izgleda za stalno, mada mu ništa ne vjerujemo. Pustićemo neku suzu, a onda ne znamo ni sami.
Pjesma, koju smo zagrebali, ali ne i završili za ovaj EP, zove se “Neću da prestanem”. Dok je ne završimo, radi nje barem, ne smijemo da stanemo, a kad je završimo, onda sasvim sigurno ne smijemo da stanemo!