Odrastao si u Bristolu. Mnogi bi bez oklijevanja rekli da je Bristol najjače umjetničko uporište u Britaniji. Šta ga čini tako velikim i jakim?
Pa, ljudi iz Bristola bi to definitivno rekli – nasleđe je ogromno – od Massive Attacka i Portisheada, preko Tricky i Appleblima do Roni Sizea. Bristol ima sopstveni identitet – kao i mnogi britanski gradovi – s ponosom preuzima zvuke drugih gradova i prilagođava ih i uklapa u jedinstveni zvuk Bristola. Miran, bogat muzikom, pravi grad za izlaske, druženje i chill out. Jedina stvar u kojoj Bristol nije na visini je – Rock i Indi, ali zato sve što se može okarakterisati kao elektro i dubok zvuk – je prosto sjajno. To je takođe odličan grad za vožnju skejta…
Na koga prvo pomisliš kada se pomene bristolska muzička scena, i zašto?
Mislim da je to 3D iz Massive Attacka – svjetski poznat graffiti umjetnik koji je nakon toga postao svjetski poznat muzičar. Takav miks discipline je zaista velika inspiracija. Mislim da su Portishead nešto najbolje što je muzička scena Bristola dala – sjajne stvari, oni se uvijek razvijaju, hrabro postavljaju nove granice.
Počeo si kao DJ. Šta te je navelo da pređeš na akustičnu gitaru i pisanje tekstova?
Nakon dugo godina koje sam proveo kao DJ radeći za svjetski poznatu kuću Ninja Tune Records, jednostavno sam se zasitio internacionalne DJ scene. Ako radiš nešto što toliko voliš mora se desiti da ti to poslije nekog vremena postane manje drago – a uz to došla je i nova generacija DJ-eva koja je naš dotadašnji rad učinila naprosto zastarelim, zastarelim kao što su ploče, taj format u kojem smo mi toliko uživali. Ja sam nekako uvijek želio da sviram svoju muziku – a ne da vječito tragam za tuđom. Bio sam na nekim zaista sjajnim svirkama, imao odlična iskustva sa nastupa sa drugim bendovima i pjevačima, i pomislio, da, sada sam spreman za ovo. Uštedio sam nešto novca i napustio posao DJ-a i zamjenio ga za život na putu sa svojim bendom i gitarom…
Dio si Ninja Tune porodice. Recimo jedan drugačiji dio te priče. Kad se pomene Ninja Tune, ljudi odmah pomisle na elektro, hip hop… Da li je bilo zbunjujuće po pitanju publike na početku karijere?
Aha – bilo je dosta zabuna, a ima toga i danas, iako sada Ninja Tune obuhvata više od Elektra i hip hopa, i dalje čvrsto zastupa oba pravca. Ja i J Swinscoe i Bonobo smo u neku ruku okrenuli izdavačku kuću živoj muzici – a ugovori sa novim izvođačima kao što su Andreya Triana, Emika i The Heavy je još dalje guraju u tom pravcu. Na početku karijere zakazivali su mi koncerte na mjestima koja očigledno nijesu bila upoznata s mojom muzikom. Samo bi zakazali koncert na osnovu reputacije mog izdavača. Pošteno. Ali sada, mogu se usuditi da kažem da većina Fink fanova nijesu čuli za Ninja Tune do sada – mnogi misle da je to lično moja izdavačka kuća.
Pisao si pjesme i za neke druge izvođače. Da li ponekad žališ što si poklonio te tekstove nekom drugom?
Odlično pitanje. Ponekad kad pišem tekst za nekog drugog pomislim, dođavola, taj tekst je strava, trebalo bi da ga sačuvam za sebe, ali onda, život je izvor inspiracije, a ja imam sreće – zaista lako pišem tekstove. Meni je to nekako prirodno. Vjerovatno da kada odslušaš gomilu pjesama sposobnost prepoznavanja dobrog i lošeg teksta se nekako prirodno razvije. Mislim da je to slučaj sa svima. Kada pomislim da je tekst odličan obično tako i svi drugi misle. To bi se moglo nazvati Adele faktorom!
Half Time je pjesma koju si napisao za Amy Winehouse, sa kojom si svojevremeno sarađivao. Da li ti je čudno sada kada je izdata i kada je poslušaš nakon oproštaja od te pjevačice?
To je zaista čudno, naročito zato što ona nikada nije zaista rekla zbogom. Stvarno mi je drago što je Salaam [Remi] uradio odličan posao i sačuvao originalni demo snimak od zaborava. Velika mi je čast što je na njoj i moj potpis. Vjerovatno je to njena najstarija pjesma.
Nedavno ste objavili album Perfect Darkness. Nastavio je vašu tradiciju uspjeha i dostojno se nastavlja na prethodna izdanja. Da li vas to u nekom smislu opterećuje dok stvarate nove pjesme?
Ne, ne opterećuje me želja za poboljšanjem. Zaista smo srećni što ljudi misle da je ovaj bolji od prethodnih. Baš smo se trudili da tako bude. Izmijenili smo sve procese kako bi stvorili nesto drugačije, i uspješni proizvod tog rada je album bolji od prethodnih. Potrošili smo i mnogo više novca na njega – na mikseve, producente, studije u Los Anđelesu i sve to. Pomislili smo – ajde da uradimo ovo, ajde da živimo za ovo i ajde da potrošimo na ovo. Imali smo vjere u sebe, i velika nagrada nam je to što, vjerovatno, nismo pogriješili.
Poklonili ste poslednji album kao free download. Da li je to jedini način da dobra muzika dođe do pravog uha?
Poklonili smo samo prvi singl. Željeli smo da ljudi znaju da imamo novi album. I sam često na taj način otkrivam novu muziku – besplatna pjesma ili stream na blogovima. Kada je preslušaš shvatiš da li ti se bend sviđa ili ne. Mislim da bi poklanjanje čitavog albuma bilo malo previše ekstreman korak. To možda kada nam više ne bude trebao novac. Poklonili smo pjesmu koju smatramo najboljom na albumu. Željeli smo da ljudi saznaju da imamo nove stvari spremne za nove nastupe. To je zaista upalilo – imali smo desetine hiljada download-a!!
Perfect Darkness donio je i novi vizuelni identitet. Možeš li nam reći nešto više o toj ideji?
Aha, na omotima prethodnih izdanja sam bio ja. To smo nekako uradili namjerno jer smo željeli da se izdanje Ninja Tune-a poveze sa stvarnom osobom, da ga nekako automatski personalizujemo. Ovoga puta, kako je čitavi process bio drukčiji, željeli smo da i omot bude drukčiji. Za nas on predstavlja borbu prave prirode i neke vještačke, pravljene prirode, njihov sukob, kako je čovjek stvorio obličja nalik na prirodna. Dominiraju nijanse zlatne koje se nalaze na prirodnoj pozadini. To je zapravo obala Brajtona.
Gotovo svake godine izdate neki novi material. Znam da je rano, ali moram da vas pitam da možda neće biti neki novi album uskoro?
Uvijek postoji novi materijal!! Zapravo upravo ovih dana radim na njemu. Ne mogu nikako da zamislim da novi album izađe ove godine, pošto smo zauzeti turnejama i putovanjima, ali tokom 2013 sigurno.
Nakon što sam preslušao novi album i pročitao da ste ga snimili za samo 20 dana, probudile su se neke nove i svježe emocije vezano za muziku uopšte. Misliš li da se ljudi lakše pronalaze u muzici koja nastaje na takav način, bez puno editovanja, koja je snimljena direktno, možda na momenat sirovo ali ipak emotivno?
Ako su pjesme dovoljno dobre, u našem slučaju, hvatanje energije datog momenta je bilo zaista bitno za nas u toku snimanja ove ploče.
Šta misliš o muzičkom biznisu i stvarima kao što su promocija, snimanje, prodavanje albuma, da li je to sve jedan začarani krug? Da li je digitalna revolucija to poremetila i okrenula u pozitivnom pravcu?
Digitalna revolucija je podigla na novi nivo samo sviranje, to je najbolja stvar koja se dogodila muzici i muzičkoj industriji ikad, što se muzičara tiče. Ja na to gledam ovako: potpišeš za velikog izdavača kako bi prodao milione ploča, a zatim, ako i prodaš million ploča, ko će da ti pozajmi 3 miliona funti da ih napraviš. Digitalna strana ove industrije ti omogućava da prodaješ ploče bez troškova pravljenja, kopiranja i distribucije po radnjama, i bez utrošene energije koja bi otišla na osvjetljenje i grijanje te prodavnice, energije koja bi otišla na dopremanje tih ploča. To je u potpunosti u ekološkom duhu – a mi to volimo. Mislim da stare vrijednosti još postoje. Dok god su živi nastupi najbolji način da se zaradi novac, izvođačima će trebati štampa i radio, ali naš stav je da ako ti je ploča dovoljno dobra lako ćeš doći do štampe, radio stanica i koncerata, a ako nije, onda je to samo pošten odgovor industrije na tvoje djelo. Ciklus muzičara se sastoji od pisanja, snimanja, izdavanja, turneja, pa onda sve to ponovo. Do sada je Fink to radio 4 puta za 5 godina, a to nam ne bi pošlo za rukom da nije bilo izdavača i tradicionalnih elemenata kao što su menadžment, agenti, distributeri i slično. Mislim da je to neki balans i da polako svi težimo njemu. Potrošačke navike se mijenjaju, ali želja ljudi da slušaju dobru muziku i odgledaju koncert izgleda ostaje ista.
razgovarao: Dragan Lučić