Fantodrom je nastao prije godinu dana, a čine ga Stefan Strugar (vokal), Milivoje Kljajić (gitara), Andrija Lalatović (bas) i Danilo Vuletić (bubnjevi). Crnogorska publika nedavno je imala priliku da čuje ovaj bend na svirkama grupe Dža ili Bu u Podgorici i Nikšiću gdje su nastupali kao lokalna podrška, a između ostalog svirali su i na SeaRock i Open Sound festivalu prošle godine. Njihov prvi singl “Program” biće objavljen sjutra na našim stranicama. Produkciju je radio Marko Jovanović, a snimatelj je bio Bojan Bojanić. Ovim povodom razgovarali smo sa frontmenom Stefanom Strugarom.
Šta je to što bi nekog moglo izvući iz kuće i odvesti na svirku Fantodroma?
Potreba da učestvuje u nečemu što se dešava oko njega, a ne u “Velikom Bratu”, “Prvom glasu Srbije” i “Sulejmanu Veličanstvenom”.
Otkud sovjetski crtani u crnogorskoj muzici?
Bivša đevojka mi je pustila taj crtani film dok sam bio u nekom specifičnom stanju svijesti i odmah sam se oduševio nenormalnom drečavom komunističkom psihodelijom. U tom periodu sam bio član grupe Shin-Ei, ali mi se već motala po glavi ideja o formiranju benda koji bi više udovoljavao mojim egomanijakalnim potrebama i kad sam vidio ovaj crtani obećao sam đevojci u šali da ću taj bend nazvati po njemu. Ostatak Shin-eia je pogurao priču tako što mi je ubrzo dodijelio šut kartu i ostalo je što se veli istorija. Doduše, pravo ime crtanog filma je Fantadroms, ali ovako mi je ljepše zvučalo.
Otkud Podgoričanin u bendu sa Nikšićanima?
Ljeta gospodnjeg 1989. kada sam rođen desila se revolucija koja je potpuno promijenila živote svih u Crnoj Gori, a poslije par decenija iz iste je kao pobjednik izašao jedan Nikšićanin, onaj čije se iMe ne spominje. Kada sam postao punoljetan, naš veliki voĐa pokazao mi je svoj rodni grad i rekao “Dragi, sranje je pretvrdo, trči doli, mlati lovu i zajebi cilo krdo”. Šalu na stranu, suviše nas je malo da bi nam sat vremena vožnje bio izgovor za nedostatak saradnje. Pritom su neprocjenjivi trenuci kad u publici vidiš pomahnitale likove koji viču: “Prekidaj ovo, Ostroga mi, ovo je cikotić!”
Marble, Demodemolls, Whited Tears, Shin Ei, Vizant, East Elysium su samo neki od bendova kroz koje su prošli ili u kojima još uvijek rade članovi Fantodroma. Koliko ima uticaja ovih bendova, a koliko je ovo unikatno vaša priča?
Estetski, pa i ideološki gledano rekao bih da Fantodrom nema baš nikakve veze sa pomenutim bendovima. Jedino što smo kroz njih stekli određeno iskustvo, koje nam kao što se vidi ništa nije pomoglo – i dalje se bavimo rokenrolom i mislimo da možemo da promjenimo svijet.
Kada opisujete muziku Fantodroma, šta kažete?
Rokenrol. Kategorijama neka se bavi onaj kome je to zanimljivo. Ljudi koji su do sada imali priliku da nas čuju uživo ili da čuju “Program” rekli su da ih to podsjeća na Mrave, Obojeni program, Goribor, Block out i EKV koji se raspada. Pa eto, ako im je za vjerovat izvucite nešto iz toga (smijeh).
Sudeći po prvoj snimljenoj pjesmi ima tu dosta zvuka scene devedesetih, bendova poput Psihopolisa, Mrava… ali sa šmekom savremene produkcije. Koliko je u kreiranju ovakve zvučne slike uticao producent i da li ste dobili ono što ste tražili?
Ja lično volim da se producentu ostavi prostora da unese nešto svoje u pjesmu i mislim da je Marko upravo to uradio. Vrlo šturo mu je objašnjeno što želimo i prezadovoljni smo kako je ispalo. Što se tiče te tvoje asocijacije, apsolutno ima smisla, jer kako strana, tako i domaća (mislim na ex-Yu prostor) muzika 90-ih je nešto sa čim sam se uvijek identifikovao na najvišem nivou. Mislim da ni kod Kljaja nije mnogo drugačije. Znači Fanki Dži, Džogani, Dača…
Imate već 12 pjesama, dvije ste odabrali da snimite i objavite sad – na osnovu čega ste birali?
Odabrali smo pjesmu koja se nama najviše sviđa – “Program” i pjesmu na koju je publika do sada najbolje reagovala “Moja mala”. Ova druga se može očekivati za mjesec, dva i u potpuno je drugačijem fazonu, neki Nirvana treš pank.
Prvi festival, pa pun pogodak. Searock, Goribor, Chris Eckman. Od tada ipak rijetka aktivnost. Tek nekoliko koncerata od kojih poslednja dva sa grupom Dža ili Bu. Ko je kriv za ovu nefrekventnost?
Mi smo zapravo do sada svirali više nego što smo planirali, uglavnom koristeći priliku da se predstavimo publici šlepajući se uz poznatija imena. Mada evo čekamo da dođemo na red da odradimo samostalne svirke već par mjeseci, jer izgleda necrnogorski bendovi imaju prednost u tih par mjesta gdje možemo dobit iole normalne uslove. A nastup na SeaRocku ću da pamtim do kraja života – naravno, po tome što je bio prvi Fantodroma i što smo se družili sa muzičarima koje izuzetno cijenimo, ali prije svega po odnosu organizatora prema nama i cijelom dešavanju. Kad bi nam svaka svirka bila takva lako bi zaboravili na ostale nedostatke ovog đavoljeg posla.
Da li bendovi poput vašeg imaju načina da dođu do publike u Crnoj Gori, koja je više okrenuta nekom drugom zvuku i komercijalnijim grupama?
Kad vidiš da bendovi kao recimo Jarboli i E-Play ne mogu ovdje da napune lokal, čemu mi da se nadamo? Ne može jedan bend da promjeni naopaku infrastrukturu. U tom smislu, mi smo potpuni luzeri, u našoj muzici nema apsolutno ničega što “prolazi”. Možda sad zvučim rezignirano, ali uopšte nije tako, jer to je pozicija koja nam odgovara, koja nam ostavlja dosta prostora za igru i ne nameće nikakvu odgovornost. Fantodrom je Zona iz “Stalkera”. A rokenrol je igra u kojoj gubitnik nosi sve.
S obzirom da ste mlad bend i da je ovo prvi snimak, kako mislite da veoma dobru atmosferu tog snimka prenesete u žive nastupe?
Kroz studijski snimak može da se ostvari samo jednosmjerna komunikacija, to je kao poruka u boci – snimiš i pustiš niz vodu, više nemaš ništa sa tim. Svirke su nešto drugo, tu si licem u lice sa slušaocem, on reaguje na tebe, ti na njegovu reakciju i tako u krug. Svaki naš nastup do sada bio je drugačiji i mislim da će tako biti i u budućnosti, zavisiće od trenutka. To se dotiče i nefrekventnosti nastupa o kojoj smo pričali – direktna razmjena energije i ideja sa publikom je esencijalni momenat u cijeloj priči i ne želimo da nam to neko ili nešto pokvari, tako da ono što mogu da obećam je da nećemo svirati bilo gdje i u bilo kakvim uslovima.
Crnogorska scena se probudila u jednom momentu, da bi se čini se sada opet vratila u neku kolotečinu. S obzirom da već imaš staža i na sceni i kao novinar koji je pratio dešavanja, kako vidiš situaciju kod nas?
Ima jedan stih iz pjesme Supernauta koji može da se primjeni kao odgovor na to pitanje: “Nema greške, sve je greška”. Sve se svelo na samo(za)dovoljno masturbirajuće slavlje prosječnosti i neodgovornosti.
Dl