Edin Osmić, poznatiji kao Edo Maajka, rođen je 1978. u Brčkom (BIH). Kao izbjeglica je došao u Hrvatsku 1992. da bi se radi studiranja vratio u Bosnu. Upravo tu i počinje njegova muzička karijera. Prvo u bendu Discord, pa kroz ekipu FMJAM i
Disciplinsku Komisiju. Po povratku u Zagreb snima prve demo stvari Minimalni rizik i Mahir i Alma, a nakon uspješnog probijanja leda slijedi ugovor sa kućom MENART. Njegov prvijenac Slušaj Mater izlazi 2002.i Edo Maajka preko noći postaje jedan od najslušanijih hip hopera regiona. Sa narednim izdanjima No Sikiriki, Stigo ćumur, Balkansko a naše, Spomen ploča i prošlogodišnjim materijalom Štrajk mozga potvrdio je svoj kvalitet i ustoličio se na mjestu jednog od najkreativnijih autora. Njegovi stihovi govore o socijalnoj nepravdi, ljubavi, mržnji, ratu, nacionalizmu, ljudima uopšte, hip hopu, grafitima u maniru storytellinga, reprezenta pa i bettlea. Radio je i muziku za film Srđana Vuletića Ljeto u zlatnoj dolini, te hip hop mjuzikl Prosjačka opera za Tuzlanski teatar, a pozajmljivao je i glas junacima animiranih filmova. Danas živi i radi na relaciji Zagreb – Jerusalem u kojem žive njegova žena i kćerka.
Prošle godine je bila puna decenija od izlaska debi materijala. Možeš li zaokružiti taj period? Šta je isto, šta se promijenilo?
Moj debi materijal je izašo u vrijeme kad je hip hop scena bila najaktivnija 2001/ 2002. godine. Svaki mjesec je neko izdavo novi album, izdavači su bili puni posla, a sada je izdavaštvo u nezavidnoj poziciji. Izađu možda četiri albuma godišnje u cijeloj regiji i to je to. Glavnina promocije se odvija preko društvenih mreža i portala, radio i televizija su postali manje bitni. Odnos šunda i dobre muzike je manje više isti.
Nastupaš svuda po regionu, ali i dobar dio vremena provodiš vani. Iz tvoje perspektive, šta se tu promijenilo? Jesmo li bliži ili dalji nego prije, recimo, deset godina?
Puno smo bliže. Sjećam se svog prvog nastupa u Srbiji, Marčelovog u Tuzli, Bad Copys u Zagrebu, u Banja Luci… Sad su to standardna odredišta, protok informacija između bivših republika je puno bolji na svim razinama. Još uvijek je to daleko od onog o čemu sam mašto prije deset godina ali ipak smo svi dosta bliže.
Imaš li neku predstavu gdje ćemo biti za deset godina?
Iskreno ne znam, nadam se samo da će se svijest ljudi podići barem u nekim segmentima, nadam se ko i svi boljem, evoluciji… Inače ozonske rupe će nas jebat u dupe.
Može li se živjeti od muzike?
Puno je teže, ali može. Treba biti artist i s računima.
Čini se da je hip hop prisutniji u posljednjih par godina. Da li su ljudi počeli da kapiraju stihove ili jednostavno prihvataju ono što je aktuelno?
Općenito gledajući ja mislim da je hip hop dosta pao. Pala je i potražnja i ponuda, jedan dio je osto na razini a drugi se razvodnio i priklonio zabavnoj, folku, house muzici. Rijetko koji grad ima klub u kojem se jednom sedmično može slušat striktno hip hop, toga je recimo prije bilo puno više. Svejedno mislim da ex yu regija ima jako dobru scenu, iz svake države imamo po nekoliko grupa ili pojedinaca koji bi ti osvijetlili obraz na bilo kojem festivalu u svijetu.
Odradio si nekoliko nastupa i u Crnoj Gori. Jesi li imao očekivanja, strahova?
Na prvom koncertu me jako zanimalo kako će nas ljudi prihvatiti. Da li to slušaju i šta još slušaju? Kakva je raja? To mi je bio prvi posjet Crnoj Gori i od tad dolazim svake godine. Ljudi su znali sve pjesme, cijela ekipa je bila oduševljena. Repo sam i nakon koncerta pred lokalom nekoj ekipi koja nije mogla ući unutra. Osim toga upozno sam i dosta ljudi sa scene i vidio kojim žarom rade kod vas. Dođem često, zadnji put sam nastupo na nikšičkom Lake Festu, to je bilo totalno
ludilo, nisam očekivo tolko ljudi s obzirom da smo nastupali dosta rano. Hvala svima još jednom.
Na tvom Fejsbuk profilu se našao zanimljiv video nakon ljetošnjeg gostovanja u našoj zemlji. Da li je stereotipija o kojoj priča tvoj sagovornik toliko prisutna?
Na Balkanu se stereotipi i predrasude jako sporo ispravljaju, ima toga ima…
Kakvo je tvoje viđenje muzike i kulture u regionu? Posljednji album je urađen i objavljen putem interneta. Misliš li da je završeno sa diskografskim kućama?
Mislim da je to samo pitanje vremena. I ovi diskografi kod nas koji su preživjeli, ne znam kako su preživjeli do sad. Možda će smislit neki prihvatljivi novi model ili se rekonstruirat i počet baviti sa milion drugih stvari da bi preživjeli, ali ovako jednostavno nemaju šanse.
Štrajk mozga donosi veliki broj saradnji. Prisutna su i imena poput Smaka i Arsen Dedića koja na prvu loptu nekima djeluju iznenađujuće. Jesu li ovi autori bili dio tvog muzičkog odrastanja ili su drugi razlozi njihovog prisustva na albumu?
To su carevi, mislim da ne postoji čovjek u muzici sa Arsenovim znanjem i iskustvom, on je kategorija sam za sebe, i još uvijek radi lik punom parom. Smak je bend najboljih rifova, vječno sam zahvalan bratu što mi je pušto njih i slične dok sam bio klinac. Veliki sam fan Smaka i Arsena. Hvala im puno…
Štrajk mozga je još uvijek aktuelan. Čini mi se kao apel za svojevrsnim resetovanjem. Misliš li da je nešto tako moguće?
Resetovanje je nemoguće, svi bi mi htjeli neki reset nakon boli i razočarenja i dobro je što ga nema jer tako ne bi ništa naučili. Štrajk mozga je album koji govori o povratku sebi, vjeri u sebe i otklonu od naučenih strahova i predrasuda koji nas ne vode nikuda. Ono što te uči sredina nije uvijek istina. Pogotovo ne na našim prostorima.
Ispada da si izbacivao po jedan materijal svako godinu i po, plus brojne saradnje, gostovanja… Da li misliš da bi isto bilo da živiš u sređenoj sredini u kojoj nema toliko tema za obraditi?
Ko zna, možda bi, samo bi se albumi zvali Ljubavne 1, Ljubavne 2, Multikulturalnost…. Ima tu i sredine naravno, al mislim da je prije svega radi hiperakcije. Znam Njemce koji rade album godišnje, a nekad izbace i dva. Ja generalno mislim da je strah – strah i mržnja je mržnja, nebitno dal je riječ o balkanskoj ili njemačkoj ili bliskoistočnoj, problemi su jednaki samo su različitih intenziteta.
Jarani su u međuvremenu postali friendovi. Tvoj posljednji hit jasno opisuje ovu pojavu. Udaljavaju li nas baš toliko internet i društvene mreže?
One bliske malo udalji, a one daleke malo približi i to je to. Svejedno ne može se gledat na društvene mreže ko na neku negativnu pojavu, jako su korisne, ali ljudi, ko i sa svime, jednostavno nekad pretjeraju. Imam osjećaj da nisu tu, često pričam s ljudima i skontam da me ne slušaju jer su na smartfonu, pričaju s tobom dok gledaju na statuse. Ono – likovi se samo isključe. To mi je bio i poriv za uradit pjesmu posvećenu tom fenomenu. Fejsbuk mi je oteo jarane.
Podijelili smo se nacionalno, etnički, vjerski, sve su vidljivije i razlike u shvatanjima seksualnih sloboda… Ima li kraja našim podjelama?
Ja mislim da nema. Kad kreneš s tim nema stajanja. Svi smo mi različiti jedni od drugih, to sam objasnio u pjesmi Drukčiji. Tražiti razlike je poso koji beskrajno traje. Počneš na nekim nacionalno religijskim osnovama, a završit ćeš tako da ćeš biti fokusiran na razlike u kvartovima, zgradama, obitelji i krvnim grupama. Na kraju ćeš doći do toga da je svaki pojedinac različit i da ne postoje dva ista koja će se poklopiti u ukusima i promišljanjima i eto ti mjesta za konflikt s bilo kim. Nesigurnost! Da su ljudi sigurniji u sebe ne bi se tolko bojali drukčijeg i drukčijih.
Dragan LUČIĆ