Gotovo 25 godina nakon debi albuma, napravili ste čisti bluz album. Vratili ste se bluzu koji ste svirali na početku karijere. Da li je to bio dug put, i šta vas je navelo da se vratite na početak?
Bio je to zaista dug put, pun uspona i padova. Skupili smo se opet neobavezno, da uradimo koncert za klub u kojem smo nekada svirali, a koji se našao pred zatvaranjem 2001 godine. Vremenom smo sve vise uživali svirajući zajedno.
Tokom reuniona povodom dvadesetogodišnjice albuma “Pocket Full of Kryptonite”, neki fanovi su nam govorili da bi trebalo da sviramo neke od bluz pjesama sa početka karijere kada smo svirali bluz u njujorškim barovima, i to nas je vratilo unazad. Dok smo svirali te pjesme osjećali smo se kao kada smo bili klinci koji pokušavaju da se snađu na opakim ulicama Menhetna, i ubrzo smo shvatili da treba da napravimo album na kojem će se naći takva muzika.
Pocket Full of Kryptonite je lansirao Spin Doctors na veliku scenu. Kako je bilo u to vrijeme jedne večeri svirati u klubovima, a već sledeće u velikim halama? Da li je to bilo veliko iznenađenje za vas?
Česta je zabluda da bendovi postaju slavni preko noći. Istina je, u našem slučaju, da smo proveli dvije godine i više na turnejama u kombiju, obilazeći SAD, svirajući u barovima za desetak ljudi, dok je naša izdavačka kuća pokušavala da nas vrati kući kako bismo snimili još jedan album. Izdržali smo, i na kraju naš trud se isplatio i album je počeo da se prodaje bolje nego što smo mogli da sanjamo, i naše pjesme su non stop bile na radiju. Baš kada smo počeli da sviramo na većim mjestima u SAD prešli smo preko Atlantika u Evropu i počeli sve nanovo. Svirali smo u barovima i prelazili milje po autoputevima. Mora se uzeti u obzir i to da tada nije bilo mobilnih telefona –kada uđeš u kombi ili bus, to je bilo to, nisi mogao da zoveš djevojku ili majku. Mogao si da čitaš neku knjigu ili slušaš muziku sa vokmena, i da se trudiš da ne ubiješ druge momke iz benda iz frustracije što si iz dana u dan, iz nedjelje u nedjelju okružen samo njima. Teško mi je da priznam ali, dok je ploča zaživjela, mi smo već bili toliko umorni i frustrirani jedni od drugih da nismo toliko uživali u uspjehu koliko smo to možda mogli. I Pored toga, puno smo se zabavljali povremeno, i prije i poslije uspjeha, vidjeli smo svijet, svirali muziku, upoznali poznate i obične ljude iz različitih gradova u kojima smo svirali.
Obilježili ste 20 godina albuma Pocket Full of Kryptonite. Kako iz sadašnje perspektive gledate na taj album?
Mislim da smo imali sreće sa tim albumom. Nekako se dopao velikom broju različitih ljudi. Album je bio prilično optimističan, što ga je razlikovalo od muzike tog perioda.Pored toga, nismo koristili puno efekata, reverba i takvih stvari, što često albume kategoriše u određeni period ili deceniju. Taj album posjeduje neki vid vanvremenskog kvaliteta. Nije da smo pokušavali to da uradimo, jednostavno je tako ispalo.
Godinama sam se pitao: Zašto ste napisali pjesmu o Džimi Olsenu. On je bio samo posmatrač, gotovo neprimjetan lik u velikom univerzumu DC-a i Supermena?
Kada sam bio tinejdžer, kratko sam radio u jednoj radio stanici u Providensu, na Roud Ajlendu. Bio sam švorc i spavao na podu stana nekih prijatelja koji su studirali na Braun univerzitetu u istom gradu. Pronašao sam način kako da besplatno jedem u kafeteriji. Ukrao sam kecelju, koju bih stavio na sebe i tako prošao kroz kuhinju, pretvarajući se da radim tamo. Čudno su me gledali, ali pretvarao sam se da sam član osoblja i niko mi nikad ništa nije rekao. Izašao bih u menzu, skinuo kecelju, spremio je u džep i zatim jeo. U biti ja sam iskrena osoba i ne ponosim se tim trikom, ali tada sam bio gladan i nisam imao novaca. Jednoga dana, dok sam sjedio sam za stolom (moji prijatelji koji su pohađali univerzitet nijesi željeli da budu ni blizu kafeterije kada sam izvodio svoj trik, iz straha da ih na neki način ne povežu sa tim u slučaju da me uhvate),jedna djevojka je ušla i sjela za sto pored mene. Izgledala je kao Luis Lejn. Sa devetnaest godina već sam imao um tekstopisca. Pomislio sam: “ako je ona Luis Lejn, ko sam onda ja? Zasigurno ne Supermen, dok sjedim tako jedući ukradene palačinke. A onda sam se sjetio odgovora. Džimi Olsen. Fotograf štreber. Kako bi se on sjećao da mu je rival za voljenu ženu Supermen? Igrao sam se tom pjesmom nekoliko nedjelja i zatim odustao od nje. Godinu dana kasnije, kada sam se vratio u rodni grad i pronašao posao u restoranu, naišao sam na pjesmu u notesu i shvatio da je ideja dobra. Došao sam na ideju da, iako on nema neke super moći, ima komadić Kriptona, jedine Supermenove slabosti, u džepu. Bez obzira na to ko ste, uvijek postoji nešto u vama što vas izjednačava sa Supermenom. Kada pišete pjesmu ili se bavite nekim vidom umjetnosti, ,morate stvoriti tenziju i osjećaj drame. U stripu, u kojem imate slike, junaci su interesantniji jer ih možete predstaviti kul crtežom na kojem oni rade kul stvari, i eto drame. U pjesmi morate stvoriti sliku u glavi slušaoca i te slike su povezane sa emocijama i mislima i zamršenim procesima uma. Iz tog razloga, u pjesmi, posmatrač je zanimljiviji zbog drame koju možete stvoriti suprotstavljajući ga superheroju.
Možete li nam reći nešto ukratko o njujorškoj sceni u periodu kada ste počeli da svirate?
Imali smo sreće jer smo bili dio nečega većeg od nas samih. Kada smo počeli da sviramo zajedno, Nju Jork je vrvio od sjajnih bendova, nekih za koje ljudi vjerovatno nikada nisu čuli a trebalo je, ljudi koji su bili tako talentovani i kreativni a koji nikada nisu dobili pažnju koju su zaslužili, bendova kao što su Five Chinese Brothers, Mumbo Gumbo, The Chieftains, Joey Miserable and the Worms, The Surreal Mcoys; likova kao što su Jono Manson, Joe Flood, George Breakfast, Simon Chardiet, Milo z… Ne volim kada pominjem ikog od njih jer ih je bilo toliko da uvijek moram nekog da izostavim, jer ih je bilo toliko da bih mogao da ispišem knjigu samo sa njihovim imenima. Stvar je u tome što su oni bili malo stariji od nas i bili su super kul prema nama, pozivali nas na binu i svi smo svirali pjesme onih drugih, i naravno bilo je bendova kao na primjer The Blues Traveler i Living Color i izvođača poput Joan Osbourn koji su postali veoma poznati. Bila je to prava scena. Naučili smo toliko toga od svih njih i sjajno se provodili često svirajući do svitanja. Bili smo poput vampira, samo što smo mi sisali pjesme iz vena grada umjesto krvi, ali kao i vampiri, spavali smo danju a izlazili noću.
Šta se promijenilo do danas?
Pa mislim da je svijet sada više nalik na neku mašinu. Nekad je bilo mnogo stvari koje si mogao da uzmeš u ruke – ploče, kasetaši… Svi su svirali neki instrument ukoliko su se bavili muzikom, i kada kažem svirali mislim stvarno umjeli da sviraju. Ljudi su izlazili iz svojih kuća jer sve se događalo napolju. Ukoliko si želio da vidiš neki bend, išao bi tamo gdje sviraju i slušao i gledao uživo, ne na ekranu. Sve je bilo mnogo direktnije. Da ste me tada pitali o budućnosti, nikada ne bih mogao da pogodim da će postojati gomila ljudi koja ne želi da izađe da vidi sunce kako zalazi u simfoniji narandžaste i purpurne boje zato što gledaju u svoje telefone.
Od ranih dana bilo je očigledno da su na vas uticali Džimi Hendriks i slični bluz i rok izvođači. Obradili ste Creedence, ali na vašim prethodnim albumima ima i mnogo fanka. Po vašem mišljenju, koji izvođači izvan okvira bluza su najviše uticali na muziku Spin Doctorsa?
Ukoliko nas ovo pitaš kao bend, rekao bih da smo najveći uticaj imali jedni na druge.
Pročitao sam da vas je inspirisao album Vivid Living Coloursa. Izašao je tek par godina prije vašeg PFOK. Baš kao i Spin Doctors, i oni su se našli na Stone Free Tribute to Hendrix albumu. Možeš li nam reći nešto više o tome?
Da, volim Living Colour. Ti tipovi su bili u Nju Jorku u isto vrijeme kad i mi, i zaista smo se ugledali na njih. Naletio sam na Kori Glovera u Melkvegu u Amsterdamu nešto kasnije i zaista sam osjetio nostalgiju. Bili smo na turneji gotovo godinu dana u to vrijeme, bez odlaska kući na duže od par dana. Imao sam tada djevojku koja mi je nedostajala, koja me je tada dovodila do ludila a prema kojoj sada ne osjećam ništa. Čudno je to. Kori me je čašćavao pivom, zasmijavao me, podizao mi raspoloženje i ohrabrivao me. On je zaista super lik. Čitava ta priča oko Stone Free kompilacije se desila nevezano za naše divljenje prema njima. Njih su pitali da to urade, kao i nas.
Blisko ste povezani sa Blues Traveller. Negdje sam pročitao da ste na početku svirali zajedno. Da li postoji još neki bend sa kojim ste tako bliski?
Išao sam u srednju školu sa tim tipovima, i oni su se pojavili prije nas. Oni su me ubijedili da se preselim u Nju Jork i dozvolili mi da sviram sam na akustičnoj gitari između njihovih setova prije nego što sam se upoznao sa ostalim članovima Spin Doctorsa. Džon Poper, njihov pjevač i harmonikaš me je upoznao sa Erikom Šenkmanom, našim gitaristom, i zapravo me je on navukao na bluz. Čitavu karijeru dugujem tim tipovima. Nikada ne bih ispunio svoj san da postanem muzičar bez njihove pomoći i podrške. Njihovi roditelji su me hranili kada sam bio bez novca. Živio sam sa njima, oni su mi pokazali kako stvari funkcionišu kada sam se preselio. Ne, ne postoji ni jedan drugi bend sa kojim imamo takav odnos.
Album “Turn It Upside Down”bio je poput kraja jedne ere. Možda je laganiji, više nalik popu, ali i dalje jedan od mojih omiljenih Spin Doctors albuma. Šta se dešavalo sa bendom u tom periodu?
Razišli smo se. Ha!
Možeš li mi reći šta misliš o središnjem dijelu karijere Spin Doctorsa. Neki od vas nisu učestvovali na nekolicini Doctors albuma iz tog perioda. Kako sada gledaš na to?
Napravili smo dosta dobre muzike u tom periodu, ali po mom mišljenju, a mislim da se i ostali slažu sa tim, četiri originalna člana su pravi Spin Doctors. Postoji hemija koju imaju ta četiri originalna člana i ona zapravo stvara čitavu priču.
Prošlo je osam godina od ponovnog okupljanja na”Nice Talking To Me” albumu i najnovijeg albuma “If the River Was Whiskey”. To je najduži period između dva albuma Spin Doctorsa. Da li ste pokušavali da dobijete nešto novo, ili se to jednostavno samo tako desilo?
Mislim da jednostavno nismo imali šta novo da kažemo na albumu. Radili smo koncerte i svi su postepeno postajali sve posvećeniji Spinsima. Kada smo počeli da sviramo bluz stvari opet, imali smo šta da kažemo i rekli smo.
Ponovo ste uradili “About A Train”na novom albumu. Otkud ta ideja?
Zapravo smo uradili novu verziju te pjesme još za album “You’ve got to believe in something”. Nikada nam se nije dopalo kako je to ispalo, pa smo odlučili da je snimimo ponovo nalik na originalnu verziju za album “If the River Was Whiskey”.
Novi album odaje sliku stvarnog, živog bluz organizma. Kao da ste su super zabavljali svirajući zajedno, i album je odjednom ispao. Možeš li da nam kažeš nešto o pravljenju ovog albuma.
Tako se otprilike i desilo. Zapravo smo samo pravili demo, zezali se, ali kada smo završili, bilo je vau. Ovo ima strašan vajb. Hajde da ga objavimo.
Koji su vaši naredni koraci?
Napravićemo novi album. I dalje će to ići u pravcu bluza, uz malo više rokenrola. Nešto kao spoj albuma Exile on Main Street Rolling Stonesa i Houses of the Holy Led Zeppelina. Razmišljamo o tome da iznajmimo kuću na jugu Francuske, ali možda bi trebalo da potražimo neko mjesto u Crnoj Gori…
Dragan Lučić