Crna Gora doživljava pravi bum kada je u pitanju hip hop scena. Kako to izgleda iz centra te grupe?
Pa to je ono za šta smo se zalagali, ali… Malo je opasno, jer ako je u pitanju praćenje trendova postoji mogućnost da se jedan dio repa pretvori u pop.
Mi smo mala zemlja u malo većem okruženju u kom se govori isti jezik, ajde… sličan jezik i to je sve što imamo, zato se nekom može slomiti duh, pa će odustati od glavnog cilja i uzet šta je moguće uzet. A koji je pravi cilj danas? Koje su prave riječi za reći danas? Mislim da je jasno, a takođe mislim da je dosta MC-jeva u Crnoj Gori sličnog razmišljanja i to nas čini ipak dalekim od te pop opasnosti. Ma koliko uticaj bio veliki, uvijek će nas biti makar šačica. A tu je i pored repa osjetan porast aktivnosti graffiti writera i mlađih MC-jeva, što čini hip-hop scenu još jačom i sigurnijom. Pričao sam sa mlađima i oduševio sam se njihovim radom i razmišljanjem. Čovječe, kad sam čuo momke od 15, 17 godina kako repuju i koja im je priča, jasno mi je bilo koliko je jaka ta šačica. Ima nas, od juga, preko centralnog dijela do sjevera. Baš nas ima i širimo se, a sve razlike u stilovima su u stvari raznolikosti što čini scenu još zanimljivijom.
Ima li hip hop svoju publiku?
Da. Ima hip-hop svoju publiku, al pazi, 70 % te publike su sami stvaraoci, pa da li je u pitanju rep ili neka druga grana hip-hopa, nebitno. To jednostavno tako ide. Svi smo i stvaraoci i sledbenici ujedno. Neko je toga svjestan, neko nije. U Nikšiću i Podgorici naše nastupe prate dosta rok ljudi, vjerovatno zbog toga što smo dijelili bine sa bendovima, tako da oni čine veliki dio naše publike, kao i obratno. To je saradnja koja traje i sviđa mi se. Sama od sebe se i dešava, zbog druženja i sličnih pogleda na svijet. A moram reći da kad govorimo o publici ne mislimo na ljude koji dođu popit piće i čut hit stvar pa kad ova prođe, započnu neku priču međusobno dok šou još traje, ili napušte šou. Takođe ne možemo tu uvrstiti i ljude koji slušaju šta pričamo i podržavaju naš rad, klimaju glavama, dižu ruke, a kad dođu momenti da kažu svoje, ono što im u srcima leži, oni se povuku i učaure. No da ne načinjemo temu izbora i politike sad. A i nije narod kriv toliko koliko ga je strah i koliko njihov glas ne vrijedi, zar se ne slažemo?
Rep i evrovizija. Može li neki komentar.
Ne zbog toga što smatram da se tamo rijetko kad boduje kvalitet, nego jednostavno rep mi ne leži za Evroviziju, iako može da kaže mnogo više od pojedinih tamo zastupljenih pravaca. Rep jedino u kombinaciji sa nekim drugim muzičkim pravcem: R&B, regeom, HC ili elektronskom muzikom, može tamo da prođe ok. Vidjeli smo Who See i njihovu kombinaciju. Očekivanja nekih nemam, ali se nadam i vjerujem da će dobro proći na glasanju, jer je pjesma dobra i prava za Evroviziju. Želim im uspjeh, al da li bi se Crna Gora mogla skrpiti da organizuje Evroviziju dogodine? Pitanje za džek pot. Ili nije! Zna se odgovor.
Tvoj prvi album donosi 15 pjesama. Po njima se vidi da ti ne nedostaje inspiracije. Koliko je težak proces od ideje do finalnog rezultata?
E ovako, toliko puta sam slagao tekstove koje imam, pravio paket priču koju bih mogao da nazovem albumom, ali nekako bih uvjek odustajao. Kao da nije to bilo to. Iskreno, tad je bilo malo teže naći bitmejkere, al odkad je TuhhtŠ-a i Coe, sve se nekako počelo odvijat, al vjeruj mi da šta god da sam prije izbacio solo, EP (što smo Coa i ja na početku projekta i planirali), ili album, to ne bi bilo to, zato se valja osloniti na tok stvari i situacija. Kad ne ide puštit da ne ide, a kad ide radit dok ide. Lagan je to proces ako se radi na taj način. A da to ne preraste u nemar i lenjivost, ipak valja neke rokove postavit. Sam sebi.
Plan C je krcat gostima. To mu daje posebnu nijansu i potrebnu raznovrsnost. Koliko je ovo planirano, a koliko spontan rezultat?
Uh kako bih to fino objasnio, al mi je gosn Sveto ukrao foru 😀 Bilo je tu planskog rada, najviše oko osnove koja se nadograđivala kako je vrijeme donosilo situacije, a situacije određivale ljude sa kojima stupimo u saradnju i odradimo pjesmu.Bilo je tu i Coinih ideja i mojih, što se tiče saradnji, tako da ja volim da kazem da to nije moj već naš album. Tačnije album svih koji su učestvovali u njegovom stvaranju kao i onih koji su ga čekali i slušaju.
Na simboličan način završnom numerom si najavio novi album. Razmišljaš li već o tome?
Pa imam neke ideje i piše se, ali više sam htio da najavim kolektivni naVAMga rad koji će ove godine biti ispraćen sa makar još 3 izdanja, a kako ne bih sve karte na sto bacio reći ću da su sigurni albumi Barske Stoke i TuhhtŠ-a.
Album je objavila regionalna internet etiketa, a njegova priča lako može komunicirati sa ostalim zemljama u okrućženju. Ima li planova za gostovanja?
Van Crne Gore? Hmmm, ja bih volio, al viđećemo kako će stvari teći. Za sad mogu sigurno reći da će biti promotivni nastupi u NK i PG, a vjerujem i u još po nekom gradu u CG.
Plan C je svojevrstan pregled stanja u Crnoj Gori. Koliko on govori u ime cijele generacije, a koliko ispred jedne osvješćene skupine ljudi?
Uu, dobro pitanje. Ja Plan C doživljavam kao dosta zrelu i iskustvenu priču iz koje zaista čovjek može nešto da sazna, ili ako je već znao sve o čemu pričam, da mu makar da volju i podršku da da primijeni to znanje. Albumom se obraćam mnogim ljudima, cijeloj generaciji kojoj je i najpotrebnija podrška da slobodno i bez straha kaže svoje, još ako pri tom neko izvuče nešto korisno i poučno iz moje priče, biću još zadovoljniji. Naravno, tu je osviješćena skupina ljudi koja dobro razumije moj rad i moje namjere i ta skupina je tu bez obzira sta se desilo. To su najbliži članovi ekipe i publike, koji su učestvovali u kreaciji albuma i njihove kritike, savjete i ideje saslušam uvjek čak i kroz razgovore nevezane za rep. Mnogo mi je vrijedno mišljenje ljudi koji me slušaju. Tako da bih rekao da iza albuma stoji osviješćena skupina ljudi, a da je album namijenjen svima.
Kako pokrenuti one ostale? Može li se to uraditi muzikom?
Da, može se muzikom dosta toga uraditi. Muzikom se utiče na raspoloženje ljudi prije svega, a znamo da kao klinci dosta nas odabere muzički pravac koji kasnije ima puno zasluga za ličnosti koje smo postali. Nećemo o pozitivnim i negativnim uticajima, jer ključna stvar je da muzika itekako utiče na čovjeka. Što se tiče poziva ljudi na osvješćenje, mislim da bi to najbolje mogli najviše slušani muzičari, a oni ne bi bili toliko slušani da se plekaju u priče o politici i stanju, pa s razumijevanjem prihvatam njihovo nećkanje kad dođe do protesta. Prihvatam ali ne podržavam. Svjesnost, ili kako sam rekao osvješćenje se u stvari ogleda u nemanju udjela u politici, znači ni u jednoj strani, nego gurati svoje i razmišljati šire, ali takođe je istina da ako ja pozivam ljude, pozivam ih da stanu za sebe i za svoja prava, što bi mogli da rade i mnogi drugi s obzirom koliko nam je to potrebno sad. Muzika može da uradi dosta toga. Jedna japanska izreka kaže da je uređenje države onako kakva je i muzika u državi. Shvati kako oćeš, al ne gleda se samo kvalitet muzike već i predanost muzici i svrha kojoj služi. A to je kod nas malo klimavo zar ne? Oćemo li mijenjati šta?
Veliki dio albuma je okrenut protiv sistema i aktuelne vladajuće garniture. Ima li onih koji te savjetuju da ne „talasaš”?
Bilo je onih koji su govorili – “Ćuti, to ti je što ti je, pomiri se sa tim…” – ali kako se krećem sa istomišljenicima sve manje nailazim na ‘smirivanja’. Malo je to glupo, jer svi bi htjeli promjenu, al ih je strah. I zaista, strah je veliki kod ljudi, al jedno trebaju da znaju da oni, tj. Mi činimo državu, ne čini ona nas!
Koji je tvoj sledeći plan?
Hah, najradije bih otišao na selo i živio tamo, što me i čeka jednog dana, al zavisno od odziva publike na album, prihvatiću ulogu koja mi se dodijeli i u skladu sa tim biću muzičar koji nesto može učinit danas i ođe. Makar i sitnice.
razgovarao: DL