Druga noć je počela sa nikšićkim bendom Off Duty. Prema ovom bendu moram biti subjektivan naravno jer je iz Crne Gore, tj. Nikšića i što su druge noći bili domaći predstavnici. Zvuk odličan, bend uvježban, oko 10-12 odsviranih pjesama koje bi konačno trebalo da se nađu na albumu prvijencu. Mnoge od njih čujali smo i ranije pa je publika bili upoznata. “Brano s’ Bistrice”, “Ambicija”, “Dok traje” publika je otpjevala sa bendom. Činjenica je da je auditorijuma trebalo biti više, ali dobro. Odsvirana je i obrada Goblina “Daleki put” što neđe i definiše zvuk pankera iz Nikšića.
Nakon njih na binu se popeo beogradski SARS. Već za ovaj bend ne mogu biti subjektivan, ne jer dolazi iz Beograda, već zbog činjenice da šta sam očekivao to sam i dobio. Hitove iz svih lokala, diskoteka na Balkanu koje su sabijene u sat i po nijesu donijele iznenađenje, ali naravno publika na njih reaguje u transu. Svirački dobro, zvuk fenomenalan, ono što meni nedostaje kod njih jeste zaista rock’n’roll.
Onda grom iz vedra neba. Furija, gruv, metal, narodnjak mojim ušima donijeli su najveće iznenađenje na festivalu. Momci iz Pera Defformera raznijeli su svirkom prostor Jaza. Spoj metala ala Pantera i fenomenalne izvedbe Gorana Biševca – Biškea u bijelom sakou sa kajlom napravio je svirku kakva se rijetko viđa. Sada, kad bi pojedinačno pričao o bubnju, gitari i basu ne bi znao da kažem ko je bolji muzičar. Energija, zajebancija i vrhunska svirka meni su bili dovoljni da opravdaju cijeli festival i da me ubjede da ovaj bend ne smijem propustiti đe god bude prilike da se vidi i čuje.
Poslije zapanjenja prethodnim zvukom tišinu razbijaju legende muzike u nas. Brejkersi vidno raspoloženi počinju da melju i pojačani gitaristom Robertom Telcerom iz Velikog prezira prezentuju rock’n’roll na nivou koji će malo ko preći. Za razliku od Nikšića i Lake festa Cane je ovaj put više animirao publiku, nije ostao dužan ni po koji komentar: “Polako ljudi, nema naručivanja pesama nismo u kafani”, ili nakon “Kreni prema meni”: “Da smo znali da znate samo ovu svirali bi je ranije”. Najveće hitove publika je čula u sat i po koliko su svirali Partibrejkersi. U razgovoru sa članovima benda saznao sam da im je veoma drago što gostuju u Crnoj Gori i što se konačno pojavila prilika da dođu i to dva puta u dvije godine što je zaista sjajno. Legende su legende.
Nakon Caneta i ekipe nije mi padalo na pamet da ostajem na rok dinosauruse, pa sam koncert Riblje čorbe slušao iz šatora u kampu. Da se piše o njima i njihovoj svirci zaista je nepotrebno, masa je očigledno došla da isprati bend i mislim da je to bio najposjećeniji koncert festivala. Mene je fascinirala situacija u kojoj bend izlazi na bis i cijelu pjesmu otpjeva samo publika. Pogodite koju?
Tu je bio kraj druge festivalske noći za mene.
ĐorđepunX