Pa kaže: njuroške hardcore legende su opet posjetile ovdašnje prostore, na radost par stotina braće Srba i par nas kukavaca iz Crne Gore koji se namjenski i slučajno nađosmo gore. Prvo što mi pada na pamet je ovo ‘gore’, jer izgleda da nam je suđeno da zauvijek ostanemo dolje, prikovani za odvratno tlo podznacimanavoda odvratne nam scene. Hvala bogu pa su ovi ljudi imali lijepo iskustvo sa svirkama u Srbiji i rado se vraćaju, a rekli su ‘We’ll see you soon’ i čvrsto ih držimo za riječ. Tj., njega! Gospodin Gary Meskil je doveo novu družinu u prijestonicu Serbije, a da je na domaćem terenu svjedoči to da je ova legenda prije i poslije odrađene svirke vrijeme proveo za šankom, ispijajući piva i bez nervoze se slikao sa fanovima i razgovarao sa njima.
Pro-Pain, koji obilježava dvadesetogodišnjicu postojanja, bacio se na turneju zvanu, logično – ’20 years of hardcore’ i usput izbacio istoimeno izdanje. CD se sastoji od nekih remasterizovanih pjesama, par novih i live video materijala koji sadrži i par kadrova iz BG-a ’98. godine.
Te lijepe, hladne, oktobarske noći haos je trebao da se desi u clubu ‘Gun’, a po projekcijama, broj karata je bio ograničen na 400, po cijeni od 10e. Ispred lokala – standardna slika: gomila dugokosih, ćelavih, army style – ljudi, obaveznih spitfajerki i velikih količina piva, uprkos uredbi da se poslije 22h alkoholna pića ne smiju izdavati. Poslije nekih sat vremena provedenih na ulici i vjetru, masa se polako selila u klub, tj podrum, tj. neku streljanu, koja za potrebe ovakvih dešavanja postaje poligon za šutiranje, mlaćenje kosicom i cupkanje do pola metra u vis. Prvo garderoba (ne baš uobičajena za nas ‘đetiće’), a zatim ulazak u arenu koja, ispostaviće se, te noći bila vrlo zajeban teren za takvu vrstu svirke. Mala bina, tek tolika da se četvoročlani bend nagura gore i podijum ispred njih koji nije toliko veliki u odnosu na masu koja se par minuta prije početka svirke tu stvorila. Iako najavljeni, par gostujućih bendova se nije pojavio, pa je tako oko nekih 23h lom mogao da počne! Njujorška četvorka je počela da prži i na startu su bili vidljivi tehnički problemi. Da li zaista pogrešan odabir prostora, ili zbilja loš razglas, ali ovaj problem je samo ublažen do kraja seta, ali nikako riješen. Međutim, momci, tj ljudi na sceni su se ponašali kao da sviraju neki od onih ludačkih evropskih festivala, pa energije nije falilo, a da publika umije da cijeni i da odgovori svjedoči sat i po neprestanog komešanja i talasanja naroda u tijesnom klubu ‘Gun’, plivanja po masi itd. Smjenjivale su se doobro poznate “Shine”, “In for the kill”, nezaobilazna “Make war not love”, sve do “Destroy your enemy”, sa pretposlednjeg studijskog ostvarenja “Absolute power”. U svirci ovog benda ništa novo se nije desilo i pored promjena u redovima. Naviknuta na Pro-Pain, publika je mogla doživjeti Gary-jev standardno dobar glas, iako je na par mjesta (a i kako su vrijeme i albumi odmicali) upotrijebio svoj clean vokal. Neobično poslije toliko godina, ali ništa manje dobro nego sve ostale dionice. Gitaristi su na sceni oduševili, a po riječima onih najodvažnijih koji su ostali nakon svirke da piju sa bendom, oduševili su i van nje, družeći se sa narodom do sitnija’ sati. Prepoznatljivi riffovi i vrlo kratke solo dionice činile su da bend zazvuči (koliko se dobro moglo čuti) baš kao i na svim onim jutjub snimcima, nad kojima smo balili i dozivali dan kada će nas ovi ljudi opet posjetiti. Sa novim bubnjarom svirka je dobila jednu novu dimenziju, đe Rick Halverson ma’nito udara duplu bass pedalu, pa se čini da je bend postao malo tvrđi na tim dionicama,
Pro-Pain je bend koji, bilo da svira male ili velike koncerte, bend koji će vas baciti na dupe. Ako vas oni ne bace na dupe, baciće vas masa koja je vjerna punih 20 godina. Jednostavno, njihova muzika je predviđena za skakanje i mlataranje tintarom, pa se takav jedan scenario i odigrao 24. oktobra proste nam godine. Naravno da je propratnih poteškoća bilo, uvijek će ih i biti, ali sve je to hardcore i još jedan plus za grad Beograd i hvala im što podariše jedan ovakav praznik za sve nas smrtnike.
Lawrence