Dva dana festovanja su se završila. Šta se iz svega izrodilo ostaje da se vidi, po najavama organizatora uskoro. We shall see. Propusta ne da je bilo, nego su ih obje noći bile prepune, ali da ne bi pljuckali ekipu (čitaj dva čovjeka) koja se ipak potrudila koliko je mogla oko svega, i koja je kao što smo već naglasili nekada ranije na sajtu cijelu stvar odradila DIY
, zaobići ćemo te škakljive detalje koji se tiču prostora, zvuka, tajminga itd. Prelazimo direktno na ono što je bilo pozitivno u te dvije noći. Naravno bendove i što je još bitnije publiku. Obje noći prostor Hacijende je bio fuliran. Po slobodnoj procjeni oko 250 ljudi po večeri. Najpozitivniji utisak je što dotična gospoda pjevaju sa bendovima i to ne samo kada se radi o obradama, kojih je u dvije noći bilo zaista previše. Prvu noć je naravno obilježilo nikšićko trojstvo Pankreas – Off Duty – Gomila nesklada. Na sreću solidan nastup Postmortema je brzo bacio u sijenku njihovo ogromno kašnjenje, a drugi nastup u karijeri najmlađeg nikšićkog benda Električno pile svakako treba pohvaliti. Čisto zbog činjenice da početnici u ovoj našoj žabokrečini više nijesu kao nekada sklepani s koca i konopca, već momci koji znaju ponešto. Svijetla tačka, osim već pomenute publike, prve noći su svakako „hitovi” koje su svi ispratili – Adios Amigos, Ja sam iz Nikšića, Ambicija, Ovdje ima lopova, te Različiti, ali i novitet iz kuhinje Gomile nesklada Zid. Ostatak večeri na žalost – totalni zaborav. Naravno, treba naglasiti da organizatorima na ruku nije išlo ni vrijeme, pa se umjesto na terasi, sve moralo raditi unutra, u prostoru koji ima 4 prostorije, te za ovakve svirke i nije baš pogodan. Druga noć. Shin Ei, Marble, Goddamn, Pattern i šlag na torti Autogeni trening. Druga noć je imala nešto što je nedostajalo prvoj, žanrovsku šarolikost. Dok je prva bila obojena bojama metala i panka, druge večeri su se nizali noise, pank, grunge, alter pop rok, metal… Sve bolji i bolji Shin Ei je već prvom pjesmom najavio da se od ove večeri može dosta očekivati. Prvi nastup u Nikšiću su odradili kao pravi profesionalci, iako je iza njih tek nešto oko godinu dana rada. Uz minimalno uštimavanje i namještanje ređali su se i ostali bendovi, uz sada već standardni singalong. Utisak druge noći malo kvari već pomenuti preveliki broj obrada, ali ko je i očekivao drugačije?! Pored, redovnim posjetiocima ovakvih manifestacija, već poznatih Shin Eia i nikšićkog benda Marble (koji je već sa obradom Comfortably Numb najavio onim rijetkima koji ih ne znaju, kakav zvuk se od njih može očekivati), temperatura počinje da raste uz budvanski Goddamn, čiji autorski rad zvuči znatno zanimljivije od obrada koje su izveli. Istim tragom nastavlja i Pattern. Veoma čvrsto i pravo u glavu. Pravi uvod za lom koji je slijedio. Po mom skromnom mišljenju najbolji nastup Autogenog treninga kojem sam prisustvovao u protekle dvije godine, a bilo ih je dosta, vjerujte. Ne postoji nešto što se moglo dodati njihovoj svirci, pa da se kaže da bi bilo bolje. Osim naravno minutaže. Nešto više od pola sata je sve prisutne ostavilo praznog stomaka. Srećom tu je 11. mart, iako sumnjam da momci u Podgorici mogu napraviti upola ovako dobru atmosferu. Previše, Ćehotina, Radost… sve je na svom mjestu, osim publike koja se talasa na sve strane uz konstantno pjevanje (ponekad čak i rifova). Treba se nadati da su organizatori, kojima je ovo ipak prvi pokušaj, naučili dosta iz napravljenih grešaka, te da će naredni fest biti bolji. Očekivanja su realna, publika je spremna, bendovi voljni (ne treba izostaviti činjenicu da su skoro svi svirali ili za putne troškove ili potpuno džabe). Vrijeme koje dolazi bi trebalo da nosi mnogo lijepih stvari. Nadajmo se da je tako.
Lujo