Nema više mjesta za nevjericu. Lake je počeo. I to KAKO je počeo. Pokušao sam biti zlurad i smisliti nešto loše vezano za prvu noć festivala i… nijesam uspio. Jedini meni poznat propust je vezan za neobavještavanje bendova o rasporedu i tajmingu tonske probe. No, ako uzmete u obzir da se za ovakav događaj brine jedva dvocifrena ekipa organizatora, ovo se ne može uzeti za zlo. Jedini ogromni minus se može pripisati publici. Ne, onoj koja je bila tamo, nego onoj drugoj, koja je ostala doma. Ili ko zna gdje. Ograđeni prostor je zaista trebao biti dupke pun, jer su to zasluživali i organizatori i bendovi. Sa druge strane, odavno na ovim prostorima nije bilo bolje publike. Zvučali su, a sa bine i izgledali kao da je u pitanju 15.000 ljudi.
Krenimo redom. Već na samom prilazu se vidjelo da je sve krenulo kako treba. Znakovi koji usmjeravaju, profesionalno obezbjeđenje (ljubazno i nasmijano, za divno čudo), kamp prostor… sve je izgledalo kao da uvodi u jednu mnogo dobru priču. I tako je i bilo. Možda najveće i najprijatnije iznenađenja su tonci i binski radnici. Desi se često, naročito po velikim festivalima, da bend bude „otaljan”. Dok tonac puši prijeko potrebnu cigaretu i čita novine, bend uzaludno traži da mu se dignu gitare u monitorima. Hvala nebesima, organizatoru i iznad svih toncima što toga ovdje nije bilo. Ljudi su sa jednakim profesionalizmom ispratili sve. Kako hedlajnere, tako i one koji su otvorili koncert, a koji često budu kolateralna šteta. A na početku priče „pijani željezarac koji nije ni sanjao da će otvoriti Lake Fest”. Off Duty se sa ovim riječima (otprilike) upustio u avanturu festivala na jezeru. Pošto su završili „Brana s Bistrice”, stekli sigurnost u svoj zvuk na velikoj sceni, dobili feeback od publike, uslijedila je lagana „Dok traje”, pa novitet na njihovoj listi „Trag osmjeha”. Između svojih pjesama uspjeli su uvući i „Daleki put” od Goblina koja je dodatno ugrijala par stotina ljudi u publici, koji su znali gotovo sve tekstove. Upravo ovdje se rodila i prva šutka ovog festivala. Pošto su završili svoj set sa pjesmom „Ambicija”, Nikšićani su se povukli i ustupili mjesto nešto mlađim kolegama iz grupe Shin Ei. Iako je gitara mogla biti nešto jača, Podgoričanima to nije smetalo da se pokažu ko su i šta su. A imali su i šta. Već dobro poznate stvari ove četvorke su se ređale, a zbog profila pank nastrojene publike, možda najbolje je prošla „Sheena is a punkrocker” koja se već odavno nalazi na njihovom repertoaru. No, jedna druga numera je ono po čemu treba upamtiti njihov nastup. „Ćuti i reži” će sigurno biti njihov zaštitni znak čim album ugleda svijetlo dana. Shine Ei je potvrdio ono što je pokazao Off Duty, a što će kasnije zacementirati Pankreas – zadivljujuće je kako se mlade crnogorske snage ponašaju, a i zvuče na velikoj sceni. Kao da su tu rođeni. Kao da je svaki koncert koji su održali bio upravo tu. Bolje najave ovaj festival nije mogao imati. Pankreas nas je malo izmjestio iz grada domaćina i na svoj način proveo ulicama Mančestera ili Birmingema. Ovaj četverac sa sada već priličnom kilometražom i albumom iza sebe kao da nije odavde. Uticaji engleskog panka su toliko prisutni da su pjesme „Mi smo kao ti”, „Drolja”, „Drakula”, „Prestiž” dobile svoj puni smisao kada je nakon njih uslijedila Cock Sparrerova „England Belongs To Me”. Kratko, jasno i pravo u glavu. Nego to nije sve. Pravi udarac je uslijedio kada su Pankreasi zaurlali „Sistem vas laže”. Ono što se gore reklo za Shin Ei i njihov pečat, ovdje važi za Pankreas i ovu upečatljivu minijaturu. Nažalost šira publika još uvijek ovaj bend pamti po himničnoj – navijačkoj „Ja sam iz Nikšića”. Još ima vremena da se to promijeni, a „Sistem vas laže” je prvi pretendent na presto, no nadajmo se ne i zadnji. Nakon velike crnogorske trojke, uslijedio je Post Scriptum. Očekivano najbleđi dio prve festivalske večeri. Uigran i interesantan, ali gotovo potpuno nepoznat bend, ipak nije mogao parirati mladim snagama čije numere publika već poznaje, a ni onome što je uslijedilo. Banjalučki „jamajčani” sa ritam sekcijom, dvije gitare, saksofonom, klavijaturama i ženskim vokalom su odradili svoje, ali pravi rege je tek uslijedio. Zoster je ove noći potvrdio da je „domaći” bend. Iako im je ovo tek druga svirka u Nikšiću, kako kažu osjećali su se i ponašali kao da su tu rođeni. Mostarci su prošetali svojim, publici veoma dobro poznatim repertoarom i najavili ponovni susret. A publika. Hor. Od početka do kraja. Pregršt pozitivnih emocija se slivala ka bini, pa na ovakvom pogonskom gorivu Mostarcima nije bilo teško da daju i više nego su mogli, premoreni od višednevnog putovanja od Pule, preko Mostara do Nikšića. Nakon njih su na binu izašli DST, koji su u svoju bilježnicu upisali ono što im je valjda jedino nedostajalo. Prvi pravi festival u rodnom gradu. Kako i priliči i kako je publika već odavno navikla, u nešto preko sat vremena su otprašili čistokrvni set pank numera od „Đana, ljubavi”, preko poslednje studijske „To nije strah” do grand finala koje su svi iščekivali – „Novi dan”. Teško da neki bend u rodnom gradu može tražiti više od publike, od onog što su DST dobili sinoć. Po komentarima, nijesu im ostali dužni. Ovim su crnogorski bendovi zaključili prvu festivalsku noć i pokazali gostima da se ovdje i sluša, ali i svira odlična muzika. Od dva poslednja benda festival je dobio tačno ono što je i očekivao. Dok su Letu štuke zabilježile najveću posjećenost, uz Darkwoode se publika kretala lagano put mjesta za odmor, ali je i njih ispratio zavidan broj ljudi, što su Beograđani znali uočiti. Jedini bis ove noći su zaslužili upravo oni. Pitanje je da li ostali nijesu zaslužili bis zbog velikog broja učesnika i promjena na sceni. Gotovo 12 sati prvoklasne zabave prvog dana Lake festa obećava puno. Odjavljujem se i polako put Krupca.
muljko