21:30 subotnje večeri, svirka u Nikšićkoj Hacijendi počinje tačno na vrijeme. Gledam, ne vjerujem očima i ušima, i zahvaljujem se svim anđelima i vilama da sam i tako nešto napokon doživio. Ovo je bilo prvo iznenađenje večeri. Protiv svoje volje naviknut da po lošem običaju, dok se publika ne nakani da popuni prostor, svirke počinju sa najmanje pola sata kašnjenja, polako sam krenuo put Nikšića da čujem i vidim dva domaća
, i gostujući pirotski bend Kuriri. Već spreman da uzmem piće i negdje „čekam” da se publika smiluje, u prostor Hacijende ulazim tačno na uvodne taktove prve pjesme nikšićkih „Deaf Voice”, jednostavniji post punk zvuk koji ne bi mnogo pažnje zahvatio da nije bilo izraženog stava benda. Od samog početka, do posljednjeg tona zadnje pjesme, članovi (Andrija Lalatović, Uroš Roćenović i Milivoje Klajić) su se trudili da daju sve od sebe, pazeći svaki korak. Vidjelo se to u ponašanju, sviranju, ophođenju prema publici i odavali su utisak, ne najuigranijeg benda, ali svakako benda koji želi, nastoji i sigurno će ostaviti traga. Nisu dugo svirali, svega četiri pjesme, dvije obrade i dvije autorske pjesme („Daleko Od” i „Kavezi”), ali je ponekad i ovoliko malo dovoljno da se osjeti kvalitet, a sama činjenica da imaju autorskih pjesama dovoljno ukazuje na nivo ka kojem streme.
Kratka pauza da se na bini smijene bendovi i započinju nastup i podgorički Shin-Ei. Razigrana i uvjek ozarena Andreja Rondović za mikrofonom, ritam duo Stefan Strugar na basu i Aleksandra Prelević koja bez imalo milosti kažnjava svaki milimetar bubnjeva (koje su u nekoliko navrata morali da namještaju), te oštra, vrlo oštra gitara Borisa Boškovića (jednostavna ali pazite što vam kažem, gitara koja će biti upamćena) su četvorka koja se ne šali i svi pogledi su upereni u bend o kojemu se toliko govori. U malom prostoru Hacijende, na bini gdje je jedino Andreji sve primjereno njenom omanjem stasu, Shin-Ei sviraju „Ludi Rajd”, „Antropofobija” (čiji spot toplo preporučujem da potražite na Youtube), „Rocket Baby”, „Čuvaj Me”, „Ćuti i Reži” i posljednja, ujedno i vrlo ubjedljivi vrhunac njihove svirke, pjesma „Zadnji Ples”. Upravo ova posljednja pjesma je i najveće iznenađenje. Izrazito melodična, sjetna pjesma, sa omamljivim gitarskim dionicama, tako netipična za Shin-Ei, unosi onu potrebnu notu svježine i uzbuđenja sa kojima dostojno zatvaraju svoj set. Upravo ova posljednja pjesma direktno pokazuje da je ovo bend koji se snalazi na više polja, kome adaptabilnost nije strana i jedva čekam kraj aprila kada bi album prvenac trebao da bude spreman.
Desetak minuta pauze i na binu izlaze pirotski Kuriri, Nenad Antić za mikrofonom, Predrag Pejčić za klavijaturama, Srđan Veselinović na basu, Marko Zubić na gitari i Saša Đorđević Bagzi na bubnjevima, potpuna nedoumica za sve prisutne. Nedoumica i iznenađenje su čar ove noći jer nema ustaljenih klišea i niko ne zna što sledeći bend sprema, što sa sobom donosi. Slatko iščekivanje je tajna, a kada se još bend pokaže itekako svirački vješt i prijatna muzička svježina poput Kurira, onda je atmosfera upotpunjena na najbolji mogući način. Muzika Kurira je elektrificirani pop rock, vrlo pitak, poletan, melodija koja raste i nosi, slično upravo bendu New Order (novijem opusu) od kojih su i svirali jednu obradu. Nikšićka publika se prvi put susreće sa njihovim radom i bilo je interesantno posmatrati nedoumicu koja se polako pretvarala u znatiželju i na kraju u aplauze koji su nagradili bend.
Iskreno, do Hacijende sam najviše došao radi benda Shin-Ei, da vidim napredak benda a otkrio sam još jedan vrlo obećavajući crnogorski bend i jedan srpski bend vrijedan pažnje. Očekivao sam subotnju noć malo drugačiju nego obično, ali ova tri benda su uspjeli da je upotpune i svaki kilometar po crnogorskim vrletima se isplati višestruko radi samo par ovakvih sati.
Nikola Franquelli