Dosta je trebalo da se Jevđević i ekipa pojave u Crnoj Gori. Znam bar tri pokušaja dovođenja ove skupine u prethodnom periodu, no uvijek je to, kako to obično biva, propadalo zbog nekih naočigled „sitnica”.
Možda je sve to i imalo nekog smisla, jer je Kultur Shock svojim repertoarom od amerikane do sevdalinke stigao u najboljem času.
Taman kada se, čini mi se, domaća publika pomalo zasitila bendova sličnog profila, koji su nerijetko dolazili i po dva puta u vrlo kratkom periodu, klizećim startom uletjela je multietnička grupa i pospremila sve koji su željni nečega drugačijeg – bilo zvuka, bilo osjećaja ili provoda.
Izlizana i odvratna krilatica od Silvane do Nirvane se može i doslovno primijeniti na ovaj bend – u njenom najboljem značenju. Kada te “izrokaju” sa sistemofadaunovskim rifovima i brejkovima, počne tako poznati unca unca da bi odmah potom magija odlične violinistkinje atmosferu odnijela u potpuno novom pravcu. Grupa je sastavljena od fenomenalnih muzičara čiji prvu liniju fronta brane dvije odlične cure, pomenuta violinistkinja Paris Hurley i saksofonistkinja Amy Denio, koja je u jednom momentu imala solo vokalnu dionicu koja je donijela rijetko slušan izražaj i registar.
No, najveći posao je bio na frontmenu, pjevaču i trubaču Đinu Jevđeviću. Ovako sa strane gledano, čini se da je lako svirati ovaj muzički galimatijas Francuzu, Amerikancu ili Njemcu. Svima njima je to egzotika, nešto što se ne sluša svakog dana, a golema energija koja stiže iz to šestoro ljudi je dovoljna da digne u zrak i cijeli stadion. Problem može nastati upravo ovdje na Balkanu. Da li će se Kultur Shockovi ritmovi i naročito obrade tradicionala shvatiti na pravi način? Ne preći granicu i ne podsjetiti publiku na ružniji dio te zaostavštine nije mali posao. Međutim, Jevđević i ekipa to rade sigurno i taman kada se misli da će zagaziti u taj muzički zabran, oni stvari vrate baš tamo gdje i treba da budu. Osjetila je to i publika.
Gotovo fulirani pabovi, što je plus s obzirom na visoku cijenu karte, su više izgledali kao ispunjeni masom koja je došla čuti onaj dio Kulturovog repertoara koji je duboko prožet socijalnom tematikom – „God is Busy may I Help You”, „Don Shoot Me” ili atmosferičnih numera poput „Sheitan”, nego tradicionalima poput pjesme „Mujo kuje”. Reakcija publike nije nedostajala ni na jednima ni na drugima, od kako je oko pola jedanaest krenuo „Tamni vilajet”.
„High/Low”, „Zumbul”, „Tango”, , „Sarajevo”, „Hashishi”… su do iza ponoći dizale atmosferu bez tendencije da se išta promijeni. Simpatično i iskreno, pred kraj večeri je Jevđević „izmamio” bis koji je potrajao koliko i nečiji festivalski nastup. Šteta što ni u bisu nije bilo mjesta za „Build the Wall”, „King for Today” ili „Istanbul”, ali zato se pjevač crnogorskoj publici odužio pjevajući na suvo „Još ne sviće rujna zora”. Vjerovatno će neko pomisliti da je u pitanju podilaženje publici, no ko je bio prisutan zna da se to teško može arhivirati u tu fasciklu.
Prija izgleda ova različitost crnogorskom muzičkom podneblju, još kad je prezentuju ovakvi majstori. Ko zna, možda na ovakvim predavanjima nešto i naučimo o razlikama, stereotipima, predrasudama…